Savjetovali su joj da se primi motike i kuhače. Srećom, nije ih poslušala! Postala je prva hrvatska profesionalna novinarka, najpopularnija hrvatska spisateljica i amazonka hrvatskog feminizma – Marija Jurić Zagorka.
prilog: HGB/ SB
foto: Mladen Valjak
Berlin/ Pod motom “Zagorka – žena za sva vremena”, Hrvatska kulturno-umjetnička i sportska zajednica Berlin u suradnji s Hrvatskim glasom Berlin i uz srdačno domaćinstvo Veleposlanstva Republike Hrvatske, priredili su prigodan susret, predavanje i druženje u povodu Međunarodnog dana žena.
Večer je otvorila Marta Petrović-Batinić, dopredsjednica Hrvatske kulturno-umjetničke i sportske zajednice Berlin.
Sve koji su se odazvali pozivu na ovaj susret i predavanje pozdravila je i 
predsjednica Zajednice Karmen Meić, naglašavajući kako udruženje uskoro, s početka svibnja, obilježava 40. obljetnicu osnutka i djelovanja, te je pozvala sve priključiti se tom slavlju.
Ovom predavanju nazočili su, između ostalih, diplomati Veleposlanstva, I. tajnik Mladen Nimac sa suprugom Renatom, opunomoćena ministrica Marica Jukić, članovi i prijatelji Hrvatske kulturno-umjetničke i sportske zajednice Berlin a među njima i tri bivša predsjednika ovog udruženja, Mira Kiš, Ivan Salopek i Damir Kozarić. A bilo je lijepo, nakon dugo vremena, u publici vidjeti i Bosiljku Schedlich, osnivačicu SüdOst Europa, nositeljicu željeznog križa, najvišeg njemačkog priznanja.
Tema večeri dotakla se mnogih u publici. O životu i radu Marije Jurić Zagorke, književnice, prve novinarke na našim prostorima, uporne zagovornice prava žena, te o porukama i poukama iz njena rada i života koje i danas žive, govorila je Sonja Breljak, diplomirana novinarka i urednica Hrvatskoga glasa Berlin.
Kao referentica na naslovnu temu i kao potpisnica ovih redaka, mogu reći, bilo je pravo zadovoljstvo govoriti o Mariji Jurić Zagorki, vremenu u kojemu je stvarala, govoriti o današnjem položaju žene u društvu općenito, osjetiti bilo publike, moć i pozitivni odjek koju imaju govor i riječ.
“Vjerujem, tema Vam nije potpuno strana i ime i lik sigurno nije sasvim nepoznat, ali kako to obično biva, nekako je propitivanje i isticanje uloge bilo koje žene na našim prostorima, kao i lik Zagorke, povijest pomalo gurnula u stranu. Naše je da tu stranu osvijetlimo kako bismo osvijetlili i svoj, naš put i našli nove putokaze.
Prošle 2023. godine bile su, podsjetimo, tri 150. obljetnice rođenja hrvatskih književnih velikana: Zagorke, Matoša i Šimunovića. Najstarija od njih troje je hrabra i neponovljiva Marija Jurić i dugo, dugo jedina žena iznimne književne snage i nevjerojatne produkcije.
Njoj su u spomen Društvo profesora hrvatskoga jezika i OŠ Marije Jurić Zagorke, Zagreb, objavili vrijedno mrežno izdanje naslova „Kamen, znamen, plamen“. Citiram: “Ono svjedoči o tome kako Zagorka danas snažno živi u hrvatskim školama, ali i općenito hrvatskom kulturnom prostoru koji joj u njezino vrijeme nije dao zadovoljštinu ni priznanje za silan trud i talent koji je darovala hrvatskoj čitateljskoj publici, hrvatskomu puku”, piše Sanja Miloloža, profesorica koja je s kolegicama Melita Horvatek Forjan – Sanja Bosak, uredila ovo mrežno izdanje o Zagorki. A Sanja je moja suradnica na stranicama Hrvatskoga glasa Berlin.
Vratimo se stoljeće i pol u prošlost.
Godina je 1873. 2. ožujka te godine rođena je Marija Jurić, krsnim imenom Mariana, u plemićkoj kuriji Negovec u blizini Vrbovca, kao kći Josipe rođ. Domin i Ivana Jurića, kasatora dobra Negovec u posjedu Ivana grofa Erdödyja, Marijina krsnog kuma.
Nakon Marijina rođenja Jurićevi su preselili na obiteljsko imanje Golubovec (Začretje kod Krapine) gdje je Ivan postao upravitelj imanja barona Geze Raucha (kuma hrvatsko-ugarskog bana Khuena Héderváryja). Prvu privatnu poduku Marija je primila na mađarskom jeziku s plemićkom djecom u Rauchovu dvorcu a višu djevojačku školu završila je kod Sestara milosrdnica u Zagrebu. I u je potpuni kraj ili krah obiteljske brige o njoj.
Evo, tek nekoliko biografskih napomena: rođena plemkinja jedva je preživjela strašno djetinjstvo puno neljubavi u jednom hladnom okruženju. Roditelji su jedva čekali da je se riješe, umjesto na studij u Švicarsku udali je, s nepunih 17 ljeta, za 14 godina starijeg Mađara kojega nikad prije nije vidjela, i koji ju je bukvalno izgladnjivao. Pobjegla je od njega čim je malo očvrsnula. Prvo se sklonila kod rodbine, a zatim, kad joj je i ta rodbina okrenula leđa, vraća se sama u Zagreb gdje se uspijeva zaposliti u novinskoj redakciji. Bila je triput manje plaćena od svojih kolega novinara, pisala je pod muškim pseudonimima da bi joj uopće itko objavio tekstove, a kad je odala svoje autorstvo, nisu joj vjerovali. Mislili su da je Zagorka češki pseudonim jednog pametnog domoljuba – muškarca.
Marija Jurić bila je snažna duha, iznimno darovita, ali izgledom sitna, neugledna. S druge strane, sve njezine junakinje neobično su lijepe i mudre. Jeste li kad bili u zagrebačkom gornjem gradu, u Tkalčićevoj? Tu, ispred jedne oronule fasade stoji Zagorkin lik, statua uz koju sam istinski osjećala veličinu te žene s kišobranom u ruci. Rad je kipara Stjepana Gračana, postavljen 1991. godine.
„Sanjala je pero o ljubavi za dom, o ljubavi svih ljudi prema svima…“ A koliko je puta bila zatajena, ostavljena i izdana. Padala je pa ustajala ta divna, marljiva, snažna, radoznala žena kojoj obiteljski kontekst, pa ni onaj užeg i šireg okružja, nikako nije bio sklon…”
I tako, proputovasmo prošlošću slijedeći život Marije Jurić Zagorke, ispunjen nevoljama, razočarenjima, tugom, nipodaštavanjem, ignoriranjem, diskriminiranjem ali i borbom, podignutom glavom, uspravnim hodom i plodnim stvaranjem. Slijedismo joj tragove sve do današnjih dana.
“Naime, djela Grička vještica i Kći Lotrščaka, nakon što ih pet godina nije bilo na tržištu, dostupna su sada u novom ruhu, u izdanju Školske knjige. U pogovoru novog izdanja ovoh knjiga akademik Krešimir Nemec kaže: „Autorica koja se cijelog života morala boriti protiv predrasuda, nepravdi i podcjenjivanja bila je dugo sustavno prešućivana, osporavana i estetski diskriminirana te proglašavana autoricom „šunda” koja u svojim djelima podilazi najnižim čitateljskim instinktima.“ I još: „Marija Jurić Zagorka danas je nezaobilazno ime, ne samo kad se govori o procesu širenja hrvatskoga čitateljskog kruga nego i o razvijanju jednoga oblika proznog pisma bez kojega bi hrvatska književnost bila znatno osiromašena. Ta je spisateljica neiscrpne imaginacije bila i veliki, u nas još nedosegnuti majstor u stvaranju zapleta i održavanju fabularne neizvjesnosti.” Tajnu njezine popularnosti akademik Nemec vidi u „komunikativnosti, u upravo hipnotičkom učinku njezinih priča, u znalačkom korištenju arhetipskih situacija i lako prihvatljivih pripovijednih konvencija”.”
“Ili, kako bi to rekao veliki Ivo Andrić (Kuća na osami): “Veličina (i strahota) ljudske sudbine nije samo u načinu na koji čovjek dolazi na svijet ni u tome kako se teško bori za svoje održanje i kako brzo odlazi pod zemlju, gubeći sve svoje i sebe sama. Ta veličina i ta strahota ogledaju se, čini mi se, isto toliko u kobnoj snazi čovjekove mašte, u njegovoj sposobnosti da, tako sitan i slab, prolazan i ugrožen, zamisli i istka svijetove i odnose koji su prema njemu isto ono što oceani, kontinenti i sazviježđa prema zrnu pijeska ili kratkovječnom mehuriću na površini vode.“
Kao da je samu Zagorku (nju sitnu i slabu a sposobnu istkati te velike svjetove), opisao!
Izdvajam njene posebne, poučne misli:
– Strahovito je živjeti razumnom čovjeku u ovo doba kad je zloća podivljala, a dobrota poludjela.
– Ne spaljujte mostove iza sebe jer za vama idu oni koje ljubite i koji ljube vas.
– Izdajstvo prijatelja kraj je svake sreće na svijetu.
– Svaka je duša za sebe tajna kao i one zvijezde gore koje gledamo.
– Star si tek kad ti sažaljenje zamijeni snove.
– Ima suza koje ne dolaze na oči, već padaju na dušu.
– Ljudi uvijek spoznaju vrijednost tek kad je izgube.
Srećom, Zagorka nije izgubljena, vrijednost joj spoznajemo.
I tako, evo i nas danas, uz Zagorku, njen lik, djelo i borbu. Siguno da njen život ima duboku poduku i poruku i današnjoj ženi. Na koncu, njena je poruka (od žene ženi) vječna, snažno živi među nama.
Ti (da, da, i ti!), ti nikako nisi odbačeni kamen na cesti, ti si zaglavni kamen, plamen i znamen…”
“Ne znam, kako vi na to gledate, radoznala sam to podrobnije čuti, no evo nas u državi koja se može pohvaliti demokracijom, širokim rasponom zaštite ljudskih prava a ipak, ne tako davno, u nekim povijesnim razmjerama, žena je morala imati pismeno odobrenje supruga ukoliko želi raditi. A i uz odobrenje, njenom plaćom je raspolagao suprug. Zakon koji je ovo propisivao povučen je tek 1977. godine. Pravo na vlastiti račun u banci, žena je dobila 1962. a tek 1969. je ženi priznata poslovna sposobnost. Od tada do danas, situacija se jako promijenila, žene su prisutne ali ne sveprisutne, i reklo bi se još uvijek manje plaćene od muškaraca za isti rad.
Od 709 članova Bundestaga, tek 223 su žene. Žena je 35,3 posto. U Hrvatskom saboru situacija još gora, žena je tek 23 posto. Ta kvota u EU prelazi 40 posto tek u Finskoj i Švedskoj a najniža je u Mađarskoj, 14 posto. U Savjetu Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske, iz Njemačke je žena nula posto. U prvotnom prijedlogu od 11 kandidata, šest su bile žene a izabrana su trojica muškaraca.
Ima i pozitivnoga: Na portalu Hrvatski glas Berlin kojeg izdajem i uređujem od 2009. godine, imena su brojnih suradnica iza kojih stoji nevjerojatna životna snaga, upornost i borbenost, rad i ustrajnost ali i toplina i nježnost: divni likovi poput Slavice Jurčić iz Slavonskog Broda, mame koja opisuje borbu za što normalniji život autističnog sina, Sandra Marelja Muić iz Zadra, ta jaka koja se bori s karcinomom, Mirela Marasović koja je kao dijete preživjela progon iz Njemačke i u nju se vratila kao socijalna radnica na pomoći potrebnima i najslabijima – ženama i djeci, Lada Franić, neumorna i beskompromisna profesorica u jednoj zagrebačkoj Gimnaziji, autorica poučnih i kretativnih slikovnica za djecu, Alida Bremer, kulturna ambasadorica i spisateljica, prevoditeljica, Bosiljka Schedlich, dobitnica najvišeg njemačkog priznanja, željeznog križa za organiziranje i osnivanje udruge i institucije u Berlinu koja je pomagala prognane s prostora bivše nam države. Napisala nam je i cijelu seriju priča koje traže mogućnost sletjeti u knjigu, a govore o prvim gastarbajsterskim danima iseljenica, žena koje su na svojim leđima nosile i teret zaposlenja a i odgovornost za obitelj i život u novoj sredini, za kuću i djecu. Žene koje su došle većinom iz ruralnih sredina, mijenjale su svoje svjetove u drugom svijetu te takve promijenjene, usklađene s velikim gradom i velikom državom, nisu više odgovarale malim i uskim kalupima iz kojih su dolazile. Prerasle su ih, prelijevale se svojom snagom i energijom preko rubova, poput Zagorke.
Sve žene koje ovdje navedoh, poznajem iz duge suradnje ali i iz osobnih susreta. A poznajem i vas. U trenutku, više Hrvatskih zajednica u Europi i svijetu, vode žene. Osnovale su ponegdje i Forum žena a i Mrežu hrvatskih žena na svjetskoj razini. I na čelu četiri značajnija mrežna glasila vani (Fenixa, CroExpressa, Moje domovine i Hrvatskoga Glasa Berlin, četiri su žene. Suradnja žena u svijetu, držanje zajedno je neupitno potrebno.
U porastu je val obiteljskog nasilja, raste nasilje prema ženama u Africi, u arapskim državama. Ne radi se o nekim imaginarnim, posebnim ženskim pravima, ne radi se o želji biti u ravni s muškarcem pod svaku cijenu ilibiti viši, dominantniji, radi se ravnopravnom, dostojanstvenom odnosu i položaju, o borbi za osnovna ljudska prava žene kod nas i na cijelom planetu.
O da, velim, puno je tu još posla, većom i važnijom, aktivnijom ulogom žene u društvu, u svijetu smanjio bi se, u to sam uvjerena, broj sukoba, ratova i brojne nepravde. Jako me zanima svijet kojeg bi barem godinu dana, na svim razinama, vodile samo žene. Bi li se poboljšao, bi li bio miran, svijet pun kompromisa, bez ratova ili isti kao danas? Umjesto naprijed, događa se često i suprotno, puno je čak pokušaja da se ženama ospore i prava koja već imaju. Uvjerena sam da nove generacije neće dozvoliti da kotač povijesti krene unatrag, Zbog čega sam uvjerena u to? Jer vjerujem da smo/ da ste dobro obavile svoj posao, da niste, ne biste sjedile ovdje i s pažnjom slušali mene i pripovijest o Zagorkinu, o ženinu, našem životu. Ja i u vašim očima vidim Zagorku.
Da može, bila bi sretna da na vama/ na nama vidi svoj znamen, neuništivi kamen i neugasivi plamen. Prije tri godine, na pješačkom prijelazu, udarilo me auto neoprezne vozačice. Posljedice trajne. Desnu ruku ne mogu upotrebaljavati. Ali, mogu glavu, pa ne odustajem. Ili, da parafraziram onu poznatu sindikalnu, Wer kämpft kann verlieren, wer kämpft nicht hat schon verloren ili u prijevodu Tko se bori, može izgubiti, tko se ne bori, već je izgubio. Izbora i nemamo, budućnosti radi mladih breza. Zato, samo naprijed, treba se i usuditi, primiti ruku, preuzeti vodstvo, reči riječ. Vjerujem, ovaj naš susret vrlo bi se svidio Zagorki.
Na koncu, primjetiste li, ne rekoh vam kad je i gdje umrla Zagorka? Zbog toga jer i nije!”
…
Publici koja je tako brižno, pažljivo, sjajnih očiju i osmijeha na usnama pratila ovo (ovdje skraćeno predstavljeno) predavanje o Mariji Jurić Zagorki i porukama i podukama iz njena života i rada, najtoplije zahvaljujem. Teme su to koje zaslužuju i više dana, više susreta, pa i razgovora.
Na koncu, ta tako ugodna večer posvećena Zagorki i ŽENI, završila je lijepim, izvornim pjesmama (“Majka Mari”, “Na Neretvi” i “Ječam žela” u izvedbi članica Hrvatske kulturno-umjetničke i sportske zajednice Berlin, kao i ružama za sve nazočne, druženjem i razgovorima.
Nakon ovakvih događaja i doživljaja koje čovjek još danima poslije, toplo nosi u srcu kao neki zaštitini omotač, mogu samo reći: “Hvala!” i “Ponovilo se”!
…
…
…
…
…