Anđelka Korčulanić
Kišni dan. Uklanjam
podsjetnike na nevine laži.
Bacam davno uvelo cvijeće,
vazi vraćam sjaj kristala –
ogledalo nevidljivu suncu.
Na prašnjavu policu prstom
upišem ime pa ga izbrišem,
a čini se kao da nisam.
Osjećaji se opiru brisanju.
Ramještam slike. Ne buniš se,
udobno smješten u zagrljaj
i dalje se nijemo smiješiš.
Pridošlom pauku obraćam se
na jeziku koji ne razumije,
a trebao bi. Pauk sam i ja,
ispredam mrežu sjećanja.
Bez odgovora vraća se
u sigurnost nedohvata.
Pristajem na okrenuta leđa.
Uostalom, izbor je ograničen,
ubiti ili zaboraviti.
S usisavačem plešem tango.
Ne čuje glazbu u mojoj glavi,
ne ćuti bliskost topla tijela.
Krut je, gazi mi stopala,
prigovorim. Oslonjen na zid,
ostavi me bez daha.
Polako shvaćam, prazna kuća
ni čista ne uzvraća ljubav.