Igor Divković
Vrh visina
rode brode,
putuju do
žaba, vode…
Usput će i,
koju bebu,
ostavit na
krovnom žljebu.
Nadletjet će
kuću svoju,
vidjet je li
sve na broju,
veselel’ se svi
proljeću,
i rodama
što dolijeću.
Na dimnjaku,
u svakoj zgodi,
gnijezdo grije
rodan rodi,
raduju se
ptičjoj sreći
snubit će se,
ljubit će se…