BALKANSKA RUTA - Hrvatski Glas Berlin

NOVA KNJIGA: “Balkanska ruta”, autorice Antonije Čerkez Ivković, u izdanju story.one publishing (1. März 2024).

“Balkanska ruta dirljivo je dvojezično djelo autorice Antonije Čerkez Ivković sa osam biblioterapijskih priča koje opisuju iskustva autorice nakon preseljenja u Njemačku. Napisane su na hrvatskom i njemačkom jeziku. Priče pružaju iskren uvid u naizgled svakodnevne izazove s kojima se autorica susreće. No, ispod površine priče otkrivaju dublje teme poput nepotizma, traumatskih iskustava, suptilnog rasizma, izbjeglica te izazova upitne integracije.”

A evo što nam je autorica knjige “Balkanska ruta”, Antonija Čerkez Ivković, rekla o temi knjige, sadržaju, motivima, ciljevima…

“Kao i veliki broj Hrvata, 2014. godine smo se muž i ja s dvoje male djece preselili u Njemačku. Mislim da nam u tim počecima nije ni bilo jasno što se sve događa oko nas i koliko je zapravo velik bio korak na koji smo se odlučili.

Neiskusni i nespremni na sve što će nas dočekati u Njemačkoj, unajmili smo stan i kupili prvi rabljeni namještaj. U tim prvim mjesecima je svaki odgovor koji sam čula bio “ne”. Odbijena neograničena radna dozvola jer je i mužev poslodavac istovremeno zabunom poslao zahtjev za privremenu, odbijenica iz vrtića jer nije bilo mjesta, nespremnost Agencije za zapošljavanje uopće se pozabaviti mojim diplomama…

S druge strane su sva vrata bila otvorena ako si htio raditi u tri smjene u proizvodnji, čistiti ili u bilo kojoj djelatnosti za koje sam tada imala osjećaj da ih nitko sa njemačkim prezimenom ne obavlja. Izgledalo je kako su jednostavnije djelatnosti bile rezervirane za one koji su ovdje došli bez poznavanja jezika stvoriti sebi bolji život, u sustav koji ih je automatski svrstao u pomoćnu klasu.

Došavši iz sustava u kojem ne možeš napredovati ukoliko nemaš političku ili obiteljsku pozadinu, ova nevidljiva podjela na klase u Njemačkoj mi se činila jednako strašnom. U jednom trenu mi je bilo svega dosta, i onoga od čega sam otišla i ovoga u što sam došla.

Gledajući unatrag, smatram kako se većina nas u tim trenutcima ili preda pred sustavom ili se uključi borbeni mehanizam, sustav preživljavanja, i krenemo u borbu s vjetrenjačama. Kod mene je slučaj bio ovo drugo.

Vjetrenjače su padale jedna za drugom: neograničena radna dozvola u rukama, mjesto u vrtiću se stvorilo niotkud nakon što sam zatražila osobni razgovor sa načelnicom općine, a radno mjesto pomoćnice u kuhinji na koje me je Agencija za rad htjela poslati pretvorilo se u zamjenicu voditeljice azilantskoga centra u javnoj upravi.

Danas, devet godina nakon preseljenja, zahvalna sam jer smo se odlučili na taj korak. Svaka zapreka na koju smo naišli ovdje dala nam je snagu boriti se za ono za što se u Hrvatskoj više nismo imali snage boriti. Njemački sustav je često tvrd i nemilosrdan, ali je mnogo manje korumpiran i iz tog razloga ipak prohodan.

Radeći s izbjeglicama imala sam priliku naučiti i doživjeti mnogo prednosti i nedostataka sustava u Njemačkoj. S vremenom sam strahopoštovanje i razočaranost u sustav koji sam donijela iz Hrvatske naučila pretvoriti u konstruktivnu kritiku. Često preglasnu i predirektnu za njemačke manire, ali dosada uvijek uspješnu.

Pisanje mi je u prvim godinama u Njemačkoj bila samoterapija koja je zamijenila kave s prijateljicama. Neke doživljaje bilo je preteško izgovoriti. Svakodnevni rad sa izbjeglicama i istovremena borba za sebe i svoju obitelj u stranoj zemlji bili su pozamašan zalogaj.

Svaki dan, ulazeći u hotel od kojeg su napravili azilantski centar, proživljavala sam iznova godine djetinjstva dok sam živjela uz hotel u kojem su bile smještene izbjeglice za vrijeme Domovinskoga rata.

Nitko te ne može pripremiti na sve ono što u tim trenutcima krene izlaziti iz podsvijesti, pogotovo nakon što sam shvatila kako su u mome azilantskom centru, uz izbjeglice koje su dolazile većinom iz Sirije, bile smještene i tri obitelji iz Bosne i Hercegovine.

Ponekad mi je trebalo nekoliko trenutaka za podsjetiti se kako je 2015. godina, a ne 1991. Te godine se moj otac vratio sa “gastarbeita” iz Njemačke i otišao u rat, ali sudbini ne možeš pobjeći i sada sam ja završila u Njemačkoj sa svojom djecom i krenula u neki drugačiji rat.

Papir trpi sve i tako je tih nekoliko godina trpio i sve moje doživljaje koje nisam nikome mogla ispričati i koje većina nas nosi u sebi, ali nikada o njima ne priča. Igrom sudbine došlo je vrijeme da ugledaju svjetlo dana i možda nekome olakšaju ono što nosi u sebi kada pročitaju ove retke i shvate kako nisu sami. Možda nekoga i osnaži za borbu s vjetrenjačama.”

O sadržaju knjige

“S obzirom na unaprijed određen format i duljinu tekstova, sadržaj knjige morala sam ograničiti na osam priča. Puno više ih je nastalo u tim prvim godinama nakon preseljenja u Njemačku i nije mi bilo lako odlučiti koje izabrati, a koje ne. Nadam se da će ubrzo sve one pronaći mjesto u jednoj opsežnijoj knjizi.

Knjiga započinje mojim prvim iskustvima u Njemačkoj. Traženje posla i osvrt na iskustva iz Hrvatske temeljna su tematika mojih prvih mjeseci u Njemačkoj.

Godinu dana nakon preseljenja počinjem raditi u azilantskom centru, te se time i tematika mijenja. Sve više prostor zauzimaju doživljaji sa izbjeglicama i sjećanje na Domovinski rat i djetinjstvo koje sam provela u Hrvatskoj, živeći tada pokraj hotela u kojem su bile smještene izbjeglice.

Osjećaj manje vrijednosti u stranoj zemlji i nagon za preživljavanjem tematika je koja me još dugo nakon preseljenja pratila. Na kraju dana se čovjek zapita je li sve vrijedilo i tom temom i završavam knjigu, kao poticajem na razmišljanje.”

O motivima pisanja

“U Njemačku smo doselili 2014. godine i prvo što me je moja prva susjeda gospođa Merkel upitala bilo je koje socijalne naknade primamo. Sljedeće godine počela sam raditi u azilantskom centru i shvatila na što je mislila.

Izbjeglice s kojima sam se susretala čudili su se jer smo preselili iz sunčane Hrvatske u tmurnu Njemačku, dok su moja obitelj u Bosni i Hercegovini te prijatelji u Hrvatskoj tvrdili kako je Njemačka preplavljena izbjeglicama i kako su mogućnosti zarade drastično lošije nego prije. Istodobno, izbjeglice su govorile kako je Hrvatska prekrasna zemlja, a Hrvati koje su sretali na Balkanskoj ruti ljubazni i susretljivi. Nijemci oko mene uvijek su bili ljubazni, neuspješno nastojeći sakriti vlastito mišljenje iza neutralnosti.

Nalazeći se usred svih tih mišljenja, nisam bila potpuno svjesna složenosti suptilnoga rasizma i traume oko sebe, jer mi je fokus bio na preživljavanju. Ipak, osjećala sam potrebu za iscjeljenjem u sebi i u svim svjetovima oko mene. Do 2019. godine sam šutjela i pisala priče poput ovih, dok nisam odlučila napokon živjeti.

Ovih osam priča su malen, ali snažan dio osobne psihohigijene, koja je ojačala moj duh u početnim godinama u Njemačkoj, a ova knjiga ima za cilj podizanje svijesti o holističkom zdravlju. Na Balkanu se oni koji idu na terapiju etiketiraju kao luđaci, u Njemačkoj je potražnja tolika da je gotovo nemoguće dobiti mjesto, a izbjeglice prvo moraju na tečaj jezika. Možda napokon naučimo liječiti svoje rane umjesto biti u pravu.”

O ciljevima

“Pišući ove tekstove, cilj mi je bio vlastito mentalno zdravlje. U trenutcima kada se borimo preživjeti u nepoznatoj zemlji ne razmišljamo puno o sebi. Sve što nam je bitno je naći posao i snaći se u hrpi nepoznatih pravila i papirologije. Tada vrlo lake upadnemo u modus preživljavanja, koji je zapravo reakcija na traumatsko iskustvo.

Nažalost, naše zapadnjačko društvo podržava i nagrađuje upravo taj modus preživljavanja. Prekovremeni rad i preuzimanje više zadataka nego je potrebno nailazi na pohvalu kao zalaganje i vrijedni rad. Izbjegavanje bolovanja viđeni su kao požrtvovnost i otpornost. Obavljanje više stvari odjednom i preuzimanje zadataka koji pripadaju drugima na sebe hvaljeno je kao kolegijalnost i spremnost pomoći. A zapravo sve ove odlike u sebi nose traumatske reakcije osobe koja je u modusu preživljavanja, a koji nije prirodno stanje organizma.

Generacije naših ljudi na Balkanu su direktno ili transgeneracijski traumatizirane sustavom u kojem su živjele, kao i ratom i odvajanjem od obitelji. Preseljenje u stranu državu je samo po sebi traumatično iskustvo, koje u nama može potaknuti već postojeće traume otprije. Stoga je iznimno bitno pronaći način na koji možemo brinuti o svome zdravlju na svim poljima- pisihičkome, emocionalnome, duševnome i tjelesnome. Pisanje je jedan od načina koji nam u tim trenutcima može pomoći. A možda, kao i u mome slučaju, uokviriti jedan životni period u knjigu kao podsjetnik za nadolazeće generacije.”

O autorici

Antonija Čerkez Ivković rođena je u Bosni i Hercegovini, odrasla u Hrvatskoj i živi u Njemačkoj. Zamjenica je voditeljice Odjela za socijalno savjetovanje izbjeglica. Uz magisterij engleskoga jezika i književnosti i filozofije, završila je školovanja za ICF ACC Business Coach, ThetaHealing® Practitioner, Somatic Practice Spaceholder, Human Design Coach, terapiju pisanjem s naglaskom na traumu i ostale. Honorarno drži predavanja i radi s klijentima i timovima na osobnome razvoju s naglaskom na traumu u poslovnome i privatnome okruženju.