U palači Sponza otvorena je izložba “Mir” na kojoj se predstavio 21 umjetnik iz Dubrovnika, Splita, Zadra, Iloka i Njemačke.
Dubrovnik/ U dubrovačkoj palači Sponza otvorena je izložba znakovitog imena: „Mir“. Izložene su slike koje govore i svjedoče o Božjoj dobroti i zrcale Isusovo srce koje nam iz ljubavi nudi Mir.
Izložba “Mir” predstavila je 21 umjetnika iz Dubrovnika, Splita, Zadra, Iloka i Njemačke.
Svoje radove izložili su: Mišo Baričević, Maja Barić, Anamarija Bezek, Nevenka Curić, Sanja Đurović, Petra Farac, Lili Gluić, Karin Grenc, Igor Hajdarhodžić, Ivana Jovanović Trostmann, Ankica Karačić, Ante Karačić, Ivana Kralj, Robert Kralj, Lena Kramarić, Dubravko Kovačević, Loren Ligorio, Berta Miloš, Iris Mihatov Miočić, Miranda Rako Kuzmanić i Zorana Vekić.
U programu otvaranja sudjelovali su: pater Stipan Jurič, povjesničarka umjetnosti Zorana Vekić, Stijepo Gleđ Markos, Mješoviti zbor Župe Presvetog Spasitelja- Mokošica, Antea Urlović, Karla Kovačić, Ivan Đurović, Matea Karač i Iva Trojić iz Frame Rožat, Petrunjela Mijović, moderatorica je Marija Đurović, a izložbu će je otvorila profesorica sa Sveučilišta u Dubrovniku Katja Bakija.
“Ova izložba je rezultat timskoga rada više umjetnika. Nije potrebno posebno isticati da su tematika i likovni izričaj većine njihovih ostvarenja vezani uz kršćansku predaju i snažno prožeti vjerskim motivima kao što su križ, najizrazitiji simbol kršćanstva, te mrtvo Kristovo tijelo, tako da se proces istinskog ‘čitanja’ njihovih umjetničkih poruka ne može zamisliti bez poznavanja određenih ‘tema’ kao i njihovih umjetničkih odnosa prema tim temama.
Kad pažljivo gledamo njihove slike jedinstvene ljepote i poetike, one nas dirnu do dna duše, daju nam dodatni poticaj da se pred njima zaustavimo i meditiramo, odmorimo i utješimo, jer one govore i svjedoče o Božjoj dobroti, zrcale Isusovo srce koje je iz ljubavi za nas bilo kopljem probodeno i koje iz ljubavi prema nama prebiva među nama i nudi nam mir.
Bog je naime pomirio sa sobom svijet i uspostavio mir krvlju Kristova križa. Krist je naše boli uzeo na se i grijehe naše ponio na križ; radi našega spasa je od ljudi bio prezren, odbačen, satrven i razapet. Kako je lijepo biti ispod križa, s kojega je Isus raskrilio svoje probodene ruke! Moram naglasiti da su me se na osobit način duboko dojmile slike izranjenog i mrtvog Kristova tijela, njegovo lice na kojemu nema ni ljepote ni sjaja, ni ljupkosti. One su me podsjetile na Josipa iz Arimateje koji je bio jedan od mnogobrojnih ljudi za koje je Isusov križ učinio ono što ni Isusov život nije mogao učiniti. Kad je gledao Isusa živog, osjećao je njegovu privlačnost, ali nije išao dalje od toga. Ali kad je vidio Isusa kako umire, možemo pretpostaviti, srce mu je bilo slomljeno od ljubavi. Taj provincijski čovjek i vijećnik, pošto je ishodio u Pilata dozvolu da smije ukopati mrtvo tijelo, uzima u naručje golo tijelo Isusovo, sada već lišeno života, mrtvo. U islamu, da bi se opisala poslušnost Bogu, kaže se da se mora biti “poput leša u rukama perača”. Krist također dopušta da ga se miče, nosi, oslanja se poput tereta na Josipove ruke, pomalo poput onoga što se dogodilo kad ga je, kao novorođenče, Marija držala na svojim rukama.
Mir je naslov ove izložbe i mir je jedna od središnjih tema kršćanstva. U evanđelju se isprepliću dvije poruke koje nikada ne gube svoju važnost: navještaj i želja za mirom. Kršćanstvo je, prema Pavlu, naviještanje i iskustvo mira. Crkva u svim dijelovima svijeta naviješta poruku mira, moli za mir i odgaja ljude za mir. Potrebna je vrlo čvrsta vjera da bismo i mi bili nositelji mira. Večeras ovdje sabrani mi jedni u druge ulijevamo onaj mir koji crpimo iz Krista, preko naše udruge postajemo graditelj mira, ostvarujemo jedinstvo duha u vezi mira. Mir je najbolji od svih stvari i svatko od nas iz najveće dubine svog bića čezne za mirom. Gospodin što se iz groba vratio u besmrtnost svima nudi i osigurava svoj mir, uklanja nemir i strah pred smrti, nestankom, daje mir usred svih nevolja, bolesti, nesreća. Zahvaljujući njegovim ranama koje su nas izliječile i prolivenoj krvi koja je oprala naše grijehe, mi ćemo u nebo otići jednog dana i nebeskim livadama šetati, leći u cvijeće ili u zrela žita, pa mjesto iz knjige iz vječnosti ćemo čitati. Neka ova izložba večeras pokaže da je Isusova prisutnost izvor mira, a ova sala neka bude sretno mjesto gdje raste miroljubiva maslina, vlada složna ljubav, zahvalnost i pravo povjerenje”, riječi su fra Stipana Juriča, zabilježene i u Katalogu izložbe.
Dok u tekstu naslova koji citira A.B. Šimića, “Bog oko tebe sja treperi miriše i šušti…”, Zorana Vekić, prof.pov.umjetnosti, piše sljedeće:
“Simboliku mira u križu ne možemo iscrpiti jednoznačnim objašnjenjem ili tumačenjem. Slikajući ga, svaki umjetnik u tom motivu može prirodno naglasiti tek aspekte viđenog, iscrtanog, oslikanog…. Ali njegov vodoravni krak upućuje na zemaljske i ljudske komponente Raspeća, dok onaj okomiti dodiruje prag nebeskog, onostranog gdje sve transcendira u potpuni Mir.
Patnja i smrt Bogočovjeka je privilegija i mjesto spajanja povijesti i vječnosti, trenutak sinteze tvarnosti i otajnosti.
Vjera nije tek puko pripovjedanje o važnosti zemaljskog hodočašća, već sustavno ritmizirani i strogo strukturirani slijed životnih slika. Ona je svojevrsna gradacija i amblematski rast prema kulminaciji! Impetus! Životno padanje pod težinom križa, susreti s tužnim ženama na Golgoti, pobožnom i milosrdnom Veronikom, ili pak susret s majkom su samo neke prispodobe narativno i uvjerljivo preslikane naturalistički i u stvarnom životu. Nemoguće je misliti o likovnom izazovu Kristovog Mira bez prisjećanja na taj izrazito „veristički“ duhovni sadržaj. Bol i dramatičnost života su korak dalje u promicanju temeljne tajne, gdje nam slikari samo pomažu sa svojim stilskim fazama, različitim tematskim opredjeljenjima u rasponima manjeg ili većeg isječka vremena.
Ova izložba kao poveznica vremena ima značenje dragocjenosti, jer čuva iskrenu začudnost pred sakralnim i tajnim, kao neizbrisivim tragom vrijednim poštovanja. Izvor i uvir čovjeka u logos kristocentrične esencije – Ljubavi! Koja napaja tijelo i duh. Katolička ekumena! Dotiče nas u tišini, onako kako je i stvarana. Ona nam poručuje da nismo sami u ovoj astralnoj tmini života, i hladnoj beskrajnoj praznini na ovoj nebeskoj galiji koja plovi oko sunca. Dok gazimo zemaljskim putevima, slikari nam poručuju da podignimo oči u nebo, smjerokazu prema Bogu. Samo tu u Ljubavi i kroza Ljubav nema zidova i granica, jer dubina srca i duše je Gore nemjerljiva!
I sami Šimić je skončao tražeći Boga:
NAĐENI BOG Antun Branko Šimić
Ne traži Boga mišlju; u praznini
u kojoj se miso, tamna sjenka, gubi
Uza te Bog je, uvijek u blizini
U stvarima oko tebe, u zvuku i muku
Bog ti je uvijek najbliži od svega
Diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba
Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica
i plaši te iz svake stvari: nema tajne
Ne pružaj miso u praznu daljinu
Uza te Bog je. Otvori sva čula:
na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti
Bog oko tebe sja treperi miriše i šušti
Objavljeno: 1913. – 1924.
U kreativnoj iskri inspiracije, umjetnici se svojevrsno približavaju ushitu egzistencijalnog, ali i vidu sakral nog-oblikovnog vitaliteta. Svatko svojim psihogramskim karakterom nudi svoju „memorijsku matricu“, prepušta se spontanosti izraza trenutka. Postavljaju ih i nalaze u sintezi ravnoteže likovne stilistike i priče, sadržajno razvedive i upućene na jednostavnost predmetnog motiva. U osobnom razumijevanju asocijativne vrijednosti teme, bujaju oblici utkani u figurativne i apstraktne forme. Kistom dotiču apogej silovitosti i težine, ponetko gradeći minuciozne detalje, dok druge zaokupljaju siloviti prizori trpnih pokreta i iznimnog napora. Nudi se tematska uzbudljivost trenutka, njegovo oprostorenje u likovnom obratu!
Samosvojnim bojama stvaraju prostor i time blizinu i daljinu, povezanost sa zemljom i onim neuhvatljivim mnogozvučnim, gdje ne etablira razum, već zasadi slasne vječnosti!
Mjera je to umjetničke strasti, vrsta slikarskog intimizma koji ekspresionističkim krikom dobiva novu dimenziju! Slikarski esperanto gdje se možemo posvetiti unutrašnjem kontempliranju i promišljanju kroz misao, osjećaj.
U prepoznatljivim motivima svako nam platno nudi spontano sličnu gradivnu sastavnicu „prevodeći“ trenutak u trajanje svojom dubokom privrženošću. Tako likovno djelo postaje navjestitelj-pokazivač onoga do čega je umjetnik došao poniranjem u osobno i ono tajnovito. K tome, izručuju to nama, čovjeku da vidimo njihove propitkivane dubine.
Imamo pred očima svijet njihove datosti, čistoću ideje, prizivajući da su nam ova djela pomagala u ovom nestalnom svijetu, koji ni malo ne ide u prilog bezbrižnom životu. On ispovijeda činjenicu pravog Edena kako ne bi izgubili postulate i simbole prolaznosti i neumitnosti.
Povlašteni je to status! A i neoboriv dokaz o našim posrtajima, trenutcima slabosti, nesigurnosti, oholosti, svojevoljnosti i inim grijesima. Uz njih smo suputnici i supatnici, jer se ne možemo ne okrznuti od ovakvih zebnja kojima smo skloni.
Zato, zagledajmo se bar učas u svaku od ovih umjetničkih kreacija, i marno sačuvajmo naše uzajamno prožimanje. Združimo ga u savršeno obličje obasjano Svjetlošću unutarnje besmrtnosti božanskog i ljudskoga ethosa! A to i jest što očekujemo od ovog umjetničkog čina po Pavlovskoj riječi „On je tamo onaj živi“, zar ne? Nama darovan ne samo po naravi, nego i vjernički. Razumom prosvjetljen svjetlom objave.
Duše i božanskog duha.”
Rad Ankice Karačić na izložbi “Mir”