piše: Sanja Rotim
Mladić Zlatko se sa zadovoljstvom sjećao svoje bake koja mu je uvijek pričala priče kad je bio mali. Nikada nije znao reći jesu li te priče bile njezin izum ili ih je negdje pročitala, ali ono što je bilo sigurno, uvijek su bile tako zanimljive. Priča koja se Zlatku najviše svidjela bila je ona o mjestu u kojem je bio plavi mjesec.
“Postoji li doista mjesto gdje je mjesec tako drugačije boje, bako?” upitao ju je jednom znatiželjno.
“Naravno, u tom mjestu snovi se ostvaruju i uvijek se osjećaš sretno”, odgovorila mu je baka.
“Želim i ja vidjeti plavi mjesec, ovdje kod nas je uvijek žute boje. Gdje se nalazi to mjesto, bako?” želio je znati.
“To moraš sam otkriti”, odgovorila mu je baka smiješeći se dok je čistila debela stakla svojih naočala.
“Jesi li ga ti ikada vidjela?” Zlatko ju je upitao jednom.
Baka mu je odgovorila potvrdno i smiješila se.
Otada je prošlo mnogo godina i njegova baka ih je napustila zauvijek. Ali ta priča o plavom mjesecu ostala mu je urezana u mislima, tko zna zašto. Možda zato što je bio romantičan i osjećajan mladić.
Zlatko je živio u jednom malom primorskom mjestu sa brojnom obitelji. Otac mu je bio ribar, isto kao što su to bili djed i pradjed. Mama i starija braća su prodavali ribu na tržnici. Dvorište njihove kuće bilo je puno mreža i ribarske opreme, a unutar kuće uvijek se osjetio miris ribe na koji se navikao.
Ali nisu svi oni koji žive uz more ribari, Zlatko je to dobro znao. Naprimjer, otac njegova prijatelja Roka bio je odvjetnik i imali su jahtu. Iako su živjeli na moru, ljetovali bi u Grčkoj ili Španjolskoj i ponekad se Zlatko osjećao zavidno. Također mu je bilo malo nelagodno pozvati prijatelja kući, nije želio da i on osjeti miris ribe koji su više upili i zidovi.
Jednog dana Zlatko je dugo ostao na plaži. Promatrao je zalazak sunca, nebo se išaralo prekrasnim nijansama kao nikada prije. Sjedio je tamo kao začaran razmišljajući o toj jedinstvenoj ljepoti. Nije ni znao koliko je vremena prošlo tako i odjednom je ugledao nekoga kako hoda po vodi. Protrljao je oči u nevjerici. Ta osoba je išla prema njemu.
“To je neka djevojka”, pomislio je u čudu. Bila je odjevena u bijelo i došla je još bliže njemu. Zlatko je ustanovio kako je bila prelijepa. Nije mogao shvatiti je li ona sišla s tog zalaska sunca ili izašla iz morskih dubina, ali bila je prava djevojka i hodala je bosa po vodi. Prišla mu je, pozdravila ga i predstavila se:
“Ja sam dobra vila. Ako želiš, odvest ću te u mjesto u kojem je mjesec uvijek plav.”
Zlatko je odskočio od iznenađenja. Sjetio se svoje bake i njezine priče.
“Stvarno, možeš to učiniti?” pitao je zapanjen.
“Naravno. Sve dok si siguran da ga želiš pronaći.”
Zlatko je bio uvjeren da je želio potražiti to mjesto gdje bi se uvijek osjećao sretno i gdje bi mu se svi snovi ostvarili.
“Da, siguran sam, odvedi me tamo”, odlučno joj je rekao, a ona mu je pružila svoju nježnu ruku. Čudnovato, i on je sada hodao po vodi pored nje, i počeli su čavrljati.
“Vilo, gdje se nalazi ta zemlja s plavim mjesecom, je li daleko?” upitao ju je.
“Moraš ti reći gdje vidiš plavi mjesec. Odvest ću te na različita mjesta, jedno ljepše od drugog. Ostat ćeš tamo dok ne ugledaš mjesec plave boje. Ako ga ne budeš vidio, zovni me, doći ću opet i odvest ću te odatle”, tiho mu je rekla. Glas joj je zvučao melodično poput morskih valova.
Odvela ga je do mjesta gdje je mogao imati magične moći, pa mu je to i objasnila. Mogao je tražiti bilo što, a on je odlučio da želi letjeti. Vila ga je ostavila tamo i ponovila da joj može zazviždati ako mjesec ne izgleda dovoljno plavo, i ona bi opet došla po njega.
Dobra vila ga nije razočarala. Stvarno je mogao letjeti, iako nije imao krila, i to je bio neopisiv osjećaj. Tako je letio tri dana iznad krovova kuća, ali se onda zasitio, i osim toga, u toj zemlji mjesec je bio žut, kao i svugdje. Zazviždao je i vila se pojavila i odvela ga.
“Ovo nije grad plavog mjeseca, jesi li siguran u to?”, upitala ga je.
“Vrlo siguran. Sada bih želio otići u zemlju u kojoj mogu biti kraljević”, najednom mu je sinula ta ideja. Vila ga je uzela za ruku, ponovno su hodali po vodi i došli do jednog kraljevstva.
“Ovdje ćeš biti jedini kraljev sin. Doista ti želim da tu nađeš plavi mjesec. Ali zapamti, ako ga ne vidiš, možeš me ponovno zovnuti. Samo zvizni”, rekla mu je smiješeći se i udaljila se.
“Nije loše biti kraljević”, mislio je Zlatko pet dana, ali onda se predomislio i odlučio zovnuti dobru vilu. Zviznuo je i ona se opet pojavila.
“Dakle? Zar nisi opet vidio plavi mjesec?” upitala ga je.
“Ne, i ne volim biti sin jedinac, niti kraljević. Previše formalnosti i nedostatak slobode, a osim toga navikao sam živjeti u blizini mora”, objasnio joj je.
“Znači, želio bi otići u neki primorski grad i biti član velike i bogate obitelji?” pitala je vila sada.
“Da, to je upravo ono što želim. Siguran sam da ću tamo moći vidjeti plavi mjesec.“
Ponovno su hodali po vodi i stigli u zemlju s prekrasnim plažama. Tamo se Zlatko osjećao opušteno. Miris mora, pijesak, galebovi, kako je sve bilo lijepo! Vila ga je ponovno pozdravila, preporučivši mu opet da joj zvizne ako ne bi uspio vidjeti plavu nijansu mjeseca.
“Siguran sam da ću ga naći ovdje”, samouvjereno joj je rekao.
Osjećao se dobro u novoj obitelji. Otac mu je bio liječnik i imao je tri brata. Imali su prekrasnu vilu i jahtu. Konačno je imao sve što je želio. Ali mjesec… Uvijek je bio žut, nije mogao razumjeti razlog. Jednog dana je bio sa svojom novom braćom na jahti i na pučini su uočili mali prevrnuti brod. Prepoznao ga je, pa to je bio tatin brod!
“Brod, brod”, počeo je vikati, ali njegova nova braća rekla su mu da se ne brine, jer je to bila samo stara krntija.
Odlučio je zviždati i dobra vila se ponovno pojavila.
“Ali kako, čak ni ovdje nisi pronašao plavi mjesec?” činila se mnogo začuđena.
“Ne, odvedi me mojoj pravoj kući”, izgovarajući ove riječi odjednom je shvatio da je bio na svojoj plaži i kao očaran promatrao prekrasan zalazak sunca.
“Jesam li sve ovo zamislio?” pitao se. Onda je podigao pogled i nasmiješio se. Mjesec se pojavio na nebu i bio je ništa manje nego plave boje. Sada je znao gdje se nalazilo mjesto s plavim mjesecom o kojem je govorila njegova baka. To je bio njegov voljeni gradić. Došao je kući i otvorio vrata, osjetivši poznati miris ribe.
“Ne želim ništa drugo”, znao je to vrlo dobro sada.