Jelena Stanojčić
Tvoja je odsutnost u mojem životu
Nepoznanica,
Ljubav koja otkucava prazan hod,
Knjiga puna neispisanih bijelih stranica,
Žeđ koja podsjeća žednog da nije svaka
Voda za piće.
Vatru koju sam poznavala
Ostavio si u naslijeđe našem sinu.
Izmiješane linije naših dlanova
Iscrtavaju najviše tebe.
Koraci koji grabe kroz život na sličan način;
Tvoje se oči i usta također smiju
Na licu našeg sina.
Ima ljubavi…
Ima ljubavi koje su otporne na smrt,
Jer produžuju živjeti u drugima iako
Ih više nema.
Ponekad se prepoznam u njegovoj nježnosti
Kojom gladi psa,
Ili u žaru kojim govori o pravdi i nepravdi.
Ali kad me zazove „Jelee“- čujem tvoj glas.
Sjećanja koračaju…
Godine su to, godine, dragi moj!
Ali, svejedno, znam:
Ima ljubavi koje nikad ne prestaju.
One su otporne na sve
I traju poput beskrajnog zagrljaja.
S XV. Recitala ljubavne poezije „Željka Boc“, 2021.