Julijana Marinkovik
Ne znam da li umijem
izbrojati svaki trag
što je potreban
da ga ukrade oko
prije nego li krenem
da ti nudim grijeh
rađanja ludih putovanja
unatrag u tisini molitve
da te pokrijem mirisom
nekog gluhog doba
u predskazanju jednog
zaboravljenog pjesnika
A ne znaš da li netko te
progoni tražeći moć
da izjednači drugi svijet
između vremena
što se množi sa daljinama
gdje nas mimohode
svi mostovi na malom prostoru
Možda tvoje mjesto
u sredini je bezvremena
da tamo potražiš zrno svijetla
što se promalja iz pustinje
rišući krug pregrštom praznine
Pa zar nije i onaj dio u tebi
nebesko gnijezdo
potpuno mirno
da rasplamsaš pticu
što rasprskat će se u visine
svetog iskona
Kad ništa
više neće biti svejedno
tada, i bez povoda
promijenit ćeš ognjište
svoje sudbine