piše: Milan Rajšić
Proteklih dana, vozeći se avionima, autobusima, vlakovima, taksijima…, preko pedeset tisuća kilometara u tri mjeseca, palo mi na pamet zašto tako lako i često mijenjam države, klime, hotele, jela, običaje…
O tome sam razgovarao prije puno godina sa svojim prijateljem Željkom i tom mu prilikom rekao, da na taj način pokušavam pronaći obećanu zemlju u kojoj bi se moglo živjeti obećani vječni život.
Prevedeno na jezik svakodnevnice, seleći se od mila do nedraga, pokušavam svetom Petru ili nekome iz te družine, svakodnevni posao odvođenja milijuna u Život vječni učiniti malo zanimljivijim i raznolikijim.
Umjesto da kao Nikola poštar zasigurno zna gdje će predati poziv na adresu, na kojoj mi skorašnji putnici, dobro to grupa “Time” i Dado Topic pjevaju krajem sedamdesetih: “…kao mirna djeca, na posljednjem satu čekamo svoj red…”, ležernoga sv. Petra ili nekoga iz te družine, u višemilijunskoj Bogoti dočeka odriječno mahanje glave recepcionara hotela “Americano”. Sjeda sv. Petar, ili netko iz te družine, u vatrenu kočiju pa pravac Santa Marta na karibskoj obali.
I pored preglasne latinoameričke muzike, a ne skidajući pogled sa ženskih i muških, a naročito ženskih tijela u furioznom plesu sambe i rumbe, jasno mu je da je klijent za vječni život već u Medelinu, među narko bosovima.
Ubacuju sv. Petar ili netko iz te družine, u petu, pa pravac Medelin…
Pa onda, vozikanje po Ekvadoru, pa po Peruu, pa u Boliviju, pa onda kratko traženje po Čileu… Ništa! Primatelj poziva poznat, ali je upravo otputovao.
Pa preko Atlatika, pa pravac Europa…
Ponovo bez uspjeha. U Madridu mu kažu: baš je maloprije odletio za München, a u glavnom gradu Bavarske sazna da je sretni dobitnik Vječnog života upravo odjurio brzim prema Beču. A tamo? Strašna, šokantna vijest. Traženi sretni slavodobitnik je odletio u pravcu Bliskog Istoka!
E, sada je stvar već ozbiljna.
A što ako tamo umre od neke od milijun bombi, granata ili čega već ne, što svakodnevno dolazi iz Izraela? Ili od nekoga od par stotina dronova iz Irana? Ili od noža nekoga od desetaka tisuća Palestinaca koji je izgubio posljednjih dana nekoga svoga?
Puno pitanja, ali jedan odgovor.
Bilo kako bilo, primatelj najvažnije životne nagrade “Život vječni” bio bi mrtav od američke, njemačke, francuske, iranske, ruske… bombe, granate, drona, noža, čega već ne.
Odjednom mi postalo žao sv. Petra ili nekog iz te družine, pa se cijel cjelcat i bez da mi dlaka nedostaje, a nakon tri mjeseca potucanja na tri kontinenta, ukrcam u još jedan avion i napustim Jordan.
Narednih dana ću Vam pomalo dosađivati iz Triera.
Na svu sreću, bit će to samo sedam dana, a poslije toga na biciklu i pravac Francuska, Španjolska…
…igra ide dalje.
Sve dok glavni krupie ne izgovori legendarnu rečenicu
“Rien ne va plus”
(Nichts geht mehr /Ne ide više, op.u.)