piše: Sanja Rotim
U jednom malom primorskom mjestu vodio je do plaže lijepi, šljunčani puteljak uz koji su rasle mediteranske biljke poput lavande, kadulje ili mente. Ali najljepša od svih je bila biljka ružmarina visoka preko jednog metra. Može se samo zamisliti koji su se ugodni mirisi mogli osjetiti prolazeći tom stazom!
Do plaže se moglo doći i s druge strane pravom, asfaltiranom cestom za automobile duž koje je bilo niz malih trgovina koje su prodavale šešire, sunčane naočale, peraje i ostali pribor za plažu. Ali su ljudi više voljeli doći do plaže pješke romantičnim puteljkom uživajući u ljepoti mediteranskog rastinja i udišući okrepljujući mir
is prirode.
Ispred ružmarina bi se svi zaustavljali diveći se njegovoj ljepoti. Bio je pun malenih svijetloplavih cvjetova koji su izgledali kao dragulji od kojih su se odbijale sunčeve zrake. Njegove brojne tamnozelene grančice su bile okrenute prema nebu i na njima bi se ponekad odmarali leptirići, bubamare ili pčele. Izgledao je veličanstveno u svojoj jednostavnosti.
“Koja ljepota ovaj ružmarin”, govorili bi obično prolaznici. I sam ružmarin je bio svjestan svoje ljepote, ali nije bio uobražen. Bio je dosta skroman i s ostalim biljkama se dobro slagao.
“Svatko od nas ima nešto posebno”, govorio bi im često.
“Kaduljo, ti imaš miris koji se može nadaleko prepoznati. Da ne govorimo o tebi, mento. A ti, lavando, tako si lijepa i korisna da prave živice samo s tvojim grmovima. Tvoje cvjetove stavljaju čak i u ladice da bi im mirisalo rublje.”
S druge strane staze rasli su oleandri i lovori i bacali sjenu koja je bila vrlo tražena i cijenjena u vrućim, ljetnim danima.
U ovom mjestu o kojem pričamo imali su vikendicu gospoda Markić. Radilo se o jednoj imućnoj obitelji koja je posjedovala stan i na planini gdje bi odlazili na zimski odmor. Ali ljeto bi provodili uvijek ovdje na moru. Njihova vila je bila prostrana i okružena velikim vrtom punim cvijeća. Bio je uređen do sitnih detalja. Imali su pergolu s ružama penjačicama ispod koje su bile postavljene luksuzne ležaljke gdje su se rado odmarali. Po zidu se penjala bugenvilija živih boja i ostavljala bez daha prolaznike radi svoje ljepote. Bilo je tu i šarolikih lantana, agava raznih veličina, različitih vrsta kaktusa sa i bez cvjetova.
Ali gospođi to nije bilo dovoljno. Čula je kako su svi pričali o tom lijepom ružmarinu. Ona ga nikada nije vidjela, jer je na plažu išla automobilom. Nije željela isprljati svoje skupocjene sandale hodajući po neasfaltiranoj stazi. Bila je toliko radoznala vidjeti taj ružmarin da je jednom rekla suprugu:
“Možemo li danas otići na plažu pješke? Baš bih voljela vidjeti taj ružmarin koji svi hvale.”
“Naravno da možemo, draga”, odgovorio joj je suprug.
Ustvari njezinu suprugu se i nije sviđalo ići na plažu kolima, ali je uvijek želio njoj udovoljiti. Tako su jednom prošli stazom. Gospođa i gospodin Markić su ostali ugodno iznenađeni ljepotom ružmarina.
“Doista je lijep, pun cvjetova i tako mirisan”, potvrdila je gospođa.
Toga dana gospođa je ostala na plaži šutljiva, što nije bilo uobičajeno za nju. Bila je velika pričalica i uvijek je morala o nečemu raspravljati.
“Što ti je danas, nisi ni progovorila?” upitao ju je suprug začuđeno.
“Imam jednu ideju. Mislim da bi onaj ružmarin baš lijepo stajao u našem vrtu”, rekla je tihim glasom.
“Dobro, draga. Nema problema, možemo ga kupiti u vrtnom centru.”
“Nisi razumio. Hoću baš onaj ružmarin.”
“Ne govoriš valjda ozbiljno? Ne može se to raditi”, rekao joj je suprug zabrinuto.
Ali gospođa se nije šalila. A on je uvijek udovoljavao njezinim zahtjevima.
Tako je navečer uzeo lopatu i otišao do staze. Nadajući se da ga nitko ne bi primijetio počeo je kopati ispod ružmarina.
“Aj, aj, koja bol, što se ovo događa?”, jadao se ružmarin, ali gospodin se pravio da nije čuo njegovo vikanje.
“Što mi to radiš, što sam ti skrivio?” pitao ga je ružmarin.
I ostale biljke su zaprepašteno gledale nemilosrdnog gospodina.
Tako je gospođa dobila ono što je željela, posadili su ružmarin. Bio je doista lijep i dopunjavao ljepotu njihova vrta.
Prolaznici i susjedi su im davali riječi pohvale za vrt uređen na najljepši način.
“Baš je lijep vaš ružmarin, liči na onaj što raste duž staze koja vodi do plaže”, govorili su im.
Ali ljudi nisu bili glupi. Kada su primijetili da je nestao onaj ružmarin, shvatili su gdje je završio. Gospođa i gospodin Markić su uočili kako su ih ljudi pozdravljali na drugačiji način u odnosu na prije. Nisu više imali prijateljski ton.
Ružmarin je ostao u njihovu vrtu lijep tri dana ali se onda počeo mijenjati. Počele su opadati prve iglice i dirajući stabljiku moglo se primijetiti kako se sušio.
“Možda ga trebamo više zalijevati ili mu dodati hranljive sastojke dok se ne prilagodi novom terenu”, mislili su zabrinuti.
Ali ružmarin se više nije oporavio. Od njega su ostale samo suhe grane i gospođa je odlučila iščupati ga.
“Kako je postao ružan.” Bila je svjesna pogreške koju su učinili, ali je bilo prekasno za kajanje.
Gospodin Markić nije više mogao gledati susjede u oči i otada je provodio ljetni odmor na planini. Gospođa nije htjela odustati od svoje lijepe vile na moru, pa se vraćala tamo sama svake godine. Naravno da joj odmor nije bio više ugodan kao prije. Kada bi susrela nekog susjeda pocrvenjela bi sva u licu. To je i zaslužila!
Što se tiče ružmarina… Poznato je da ružmarin ima jak korijen i duž one staze je počeo ponovno rasti. Za kratko vrijeme je izrastao i skoro dosegao prijašnju visinu. Postao je čak ljepši nego prije, s mlađim i sjajnijim grančicama. Kao kada se netko ošiša na nulu i kosa mu ponovno naraste gušća. I opet su se svi zaustavljali pred njim govoreći:
“Kako je lijep ovaj ružmarin!”