piše: Dragica Križanac
Putujem autobusom u Sarajevo dolinom Lašve na XXXV Sajam knjiga i učila iz pravca Dalmacije, gdje sam na kratkom godišnjem odmoru. Ugasila sam mobilni telefon da odmorim oči i uživam u pejzažu.
Kada ostavimo kuprešku ravan iza sebe ulazimo kroz tunel u novi svijet. Uzme te u zagrljaj zelena šuma kao da je samo na tebe čekala. Ulazimo u ‘tamni vilajet’, kako ga nazva Andrić.
Kako je kraj travnja budi se priroda. Na Komaru vijuga cesta gore, dolje. Valja proći Vlašić, najljepšu i najstrašniju planinu Bosne i Hercegovine. Autobus juri pored stada ovaca, krava, koje mirno pasu. Pejzaži koje pamtim iz moga djetinjstva i mladosti. Kao da je vrijeme stalo.
Od Travnika pratimo rijeku Lašvu koja se kotrlja polako, bez žurbe, stoljećima, ususret svojoj većoj sestri rijeci Bosni.
Na Sajmu me čeka prezentacija moje knjige ‘Showman’, a sutradan poslije toga pozvana sam na okrugli stol na temu ‘Nasilje nad ženama’. Čekaju me i članice mostarske udruge ‘Žena sa knjigom’ čija sam članica i na njihovom štandu ću izložiti i nuditi svoje knjige.
Na stanici uzimam taksi koji me vozi u hotel koji je za mene bukirala udruga koja organizira okrugli stol. Vrlo lijep mali hotel imena Amber, skoro u srcu Baščaršije. Sarajevo poznajem vrlo dobro jer sam sarajevski student. Iako dugi niz godina živim u inozemstvu nemam nikakav problem sa adaptacijom. Reklo bi se, sve je ovdje na svom mjestu, onako kako sam ga i ostavila. Naravno jasno mi je koliko se toga promijenilo poslije rata, ali kad sad polako hodam pored Miljacke ka Skenderiji nemam taj osjećaj.
Na platou ispred Skenderije gužva. Ali ne ona iritantna nego baš prijatna. Ljudi sjede, puše, razgovaraju, nekoga čekaju, spremaju knjige koje su kupili…
Silazim niz stepenice jednog od ulaza na Sajam. I uplivam u svijet knjiga. Divota!
Zajednička večera na Baščaršiji s nekim prijateljicama i književnicama iz Udruge, pa kako se uvijek ima što ćakulati ( što bi rekli Dalmatinci) prošlo je pola pola noći kad smo se uputile na spavanje.
Na sajmu divna poznanstva, uživo (jer mnoge koji pišu poznajem iz online svijeta), upoznajem dva izdavača koji me zanimaju, razmjenjujemo knjige jedni s drugima, nešto se i prodalo… kupila divne slikovnice mom malenom unuku, neke dobila gratis (od ljubaznih cura na štandu Planjaxa, hvala im).
Uglavnom Sajam je u pet dana posjetilo više od sto tisuća ljubitelja knjiga, što je velik uspjeh za zemlju ‘u kojoj se ne čita’.
Poslije dva dana Sarajeva plan mi je uzeti bus za Vitez. Ali, prije toga želim prošetati starim stazama, pješice, dok se moj mali Samsonite kotrlja na točkićima, želim se vratiti u vrijeme kad je bilo normalno ‘hodati korzom’. Titovom do Vječne vatre, pa do tržnice Markale pa pored sarajevskog parka izbiti na Marijin dvor.
Tu me vežu mnoge uspomene iz mladosti. U vrijeme mojih studija, osamdesetih godina prošlog stoljeća tu je bio kultni kafić vođe Indexa Davorina Popovića. Normalno da smo se mi studentarija trudili biti tamo viđeni. Svakodnevno biti viđen ‘u društvu’ gdje dolaze Čola, Neda, Zabranjeno pušenje, Brega i ostali ‘Dugmići’ je bilo in… Popijem kavu dakle, na Marindvoru, pa produžim kraj mog Filozofskog do Zemaljskog muzeja. Filozofski mi izgleda sad kao neki starac, nekako oronuo i ostario. Uostalom kao i mi, njegovi nekadašnji studenti.
Kod zemaljskog muzeja pređem cestu, udarim na Holiday Inn hotel, pa tu sjednem nešto popiti. Nakon pola sata ustanem pa šetajući kraj velebne američke ambasade (eh, to je jedino čega nema u mom sjećanju, jer je novijeg datuma) uputim se do glavnog sarajevskog (autobusnog) kolodvora. On je potpuno isti kao prije četrdeset godina. Kao da je tu vrijeme stalo.
Vitez, moj rodni grad
U Vitezu je sutra koncert povodom Dana grada, Uskrsa i Jurjevdana. Proljetni kao i Božićni koncert prosto ssu tradicija na ovim prostorima. Dobila sam pozivnicu od organizatora koncerta da nazočim istom. Organizatori su viteška podružnica HKD ‘Napredak’ i još neke udruge. Viteški Napredak je doista vrlo aktivan. Kroz cijelu godinu organiziraju raznovrsne kulturne aktivnosti, doma ali i u gostima. Aktivnosti kao što su promocije knjiga, izložbe, godišnji koncerti, muzičke edukacije mladih kao i odraslih, od muških i ženskih pjevačkih skupina, do folklorne i plesne sekcije. Jednom rječju, ‘Napredak’ promovira i njeguje kulturnu baštinu Lašvanske doline.
Kino dvorana je bila premalena da primi sve građane i goste koji su željeli nazočiti ovom koncertu. Učesnici su bili kako djeca tako i odrasli. Više od sat i pol koncerta prošlo je kao tren. Pred našim očima se smjenjivao nastup folklora, harmonikaša, gitarista, violinista, pjevačkih muških i ženskih skupina. Od muške seljačke klape ‘Krčevine’ koja njeguje izvorni ‘bećarac’ do ženske skupine, sve pod dirigentskom palicom i budnim okom Napretkove ravnateljice profesorice Gordane Mišković. Koncert je završio sa poznatom završnom scenom (kolom) iz opere Jakova Gotovca ‘Ero s onoga svijeta’.
Poslije koncerta uputili su se učesnici i gosti u prostorije ‘Napretka’ gdje je bio pripremljen mali domjenak uz piće. Bila je tu kao gost i delegacija iz zagrebačkog ‘Napretka’ . Tek tu su se učesnici koncerta opustili, pa se ponovno uhvatili svojih instrumenata. Zapjevalo se i zaplesalo u tom u kafeu Napretka! Tu je zapravo bila ‘fešta poslije fešte’, do sitnih sati. Tu sam proslavila i svoj rođendan. Onako spontano i inkognito!
Jedino što me zbunjuje u zemlji mog rođenja je: pepeljara! Dok kod nas u Nizozemskoj pušači praktično nemaju gdje pušiti, (osim u svom domu, ako im ukućani dozvole) jer je svugdje zabranjeno, ovdje kao da te pepeljare mame. Ovdje sam čak i ja prekršila zakone nepušenja.
Samostan i župa Sv. Franje Asiškog Guča Gora
Sutra je planiran izlet u organizaciji Napretka. Poslije doručka okupili smo se ispred Napretka. Autobus parkiran, već čeka na izletnike. Primjećujem da je dosta mladih u autobusu. Prepoznajem mladića koji je sinoć na koncertu svirao harmoniku. Pohvalim ga i raspričasmo se u putu. On kaže da je iz jednog malenog mjesta kod Sarajeva. Odrastao je u Australiji. Prije tri godine roditelji i odrasla djeca, dakle cijela obitelj se iselila iz Australije i vratila na svoje ognjište. Moje prvo pitanje je bilo :
– Jeste li se pokajali?
– Ne, nikako – kaže on. Zanat koji smo izučili u Australiji i ostala znanja koja smo usvojili dok smo živjeli tamo, ovdje su nam prednost. Otvorili smo obiteljski obrt i živimo vrlo dobro ovdje.
Pa, kad mi taj mladi čovjek poče nabrajati prednosti života u domovini, hvaliti maternji jezik, bosanske šume i zelenilo, vodu i čisti zrak, nisam mogla ništa drugo doli uskliknuti:
-Bravo mladi čovječe!
Još reče:
-Tko hoće raditi, može ovdje lijepo živjeti!
Samostan Guča Gora, pripada općini Travnik. Autobus krivuda kroz brda nekih sat vremena.
Franjevački samostan Guča Gora je građen od 1857 do 1859 po uzoru na tradicionalne talijanske samostane. Tri su stambena krila, zajedno s crkvom kao četvrtim, uokvirivala samostanski klaustar. Nakon izgradnje bila je to najveća zgrada u Bosni, a isticala se svojom ljepotom: dvokatna bijela zgrada s trijemom s 58 kamenih stupova bila je u ono vrijeme doista nešto veličanstveno. Odmah nakon izgradnje u samostan je smješteno niže franjevačko učilište, a od 1883 do 1900. u njemu se nalazila gimnazija Bosanske franjevačke provincije. Od početka 20. stoljeća do tridesetih godina istog u samostanu se održavala nastava više pučke škole.
U drugom svjetskom ratu samostan je teško oštećen. Naime, u veljači 1945. partizani su upali, tražeći ‘neprijatelje naroda’, likvidirali neke fratre, a poneki su preživjeli, te su zapalili obje zgrade. Požar je progutao arhiv i knjižnicu kao i brojna umjetnička djela.
Inače, legenda kaže, kad je pala NDH, a ustaše se brže – bolje povukle iz Travnika, 22. listopada 1944. u grad je ušla nova vlast. Dakle, tijekom zadnjih borbi – pobjednici su jednostavno ušli u improviziranu bolnicu- sklonište i pobili sve koji su se tu zatekli: domobrane, koji su se tu sklonili i predali, kao i sve ranjenike i bolesnike.
Legenda kaže da je prizor bio jezovit. Kad je jedna partizanska bolničarka ušla i vidjela taj masakr dobila je nervni slom. Nitko tko je išta o tome znao, nije se usudio do 1992 g. o tome govoriti ili u pismenoj formi to potvrditi. Budući je u Travniku bila gimnazija, grad je imao velik broj školovanih ljudi. Pobjednici su odmah po uspostavljanju komunističke vlasti pobili oko stotinu uglednih i školovanih građana Travnika, Hrvata i muslimana.
Nakon drugog svj. rata crkva i samostan u Gučoj Gori je ponovno izgrađen na temeljima starog, 1959. godine. Tada je u dvorištu postavljen kip Sv. Franje, koji je izradio kipar Ivan Križanac.
Mi smo zatekli jadnoga Sv. Franju svega izrešetanog. Naime, u zadnjem ratu devedesetih samostan je opet pretrpio štetu. Armija BiH je pune dvije godine držala samostan pod okupacijom i potpuno ga devastirala. Kao i svaka vojska, ostavila je pustoš iza sebe, jer ‘gdje vojnička čizma zagazi tu trava ne raste’. Figurativno i doslovno. Oštećene su trajno mnoge umjetnine (kao npr. zidne freske su polivene farbom, orgulje uništene) kao i namještaj. Najgore je što su netragom nestale neke vrlo vrijedne knjige. Od Daytonskog sporazuma kad je završen rat u Bosni i Hercegovini, pa do danas, samostan se stalno obnavlja.
Trenutno je u pripremi jedno krilo gdje će se otvoriti muzej. Biće tu izložena etnološka zbirka i knjižnično blago. Do 1992. godine fond je imao 9.000 knjižnih jedinica. Donacijama i kupovinom knjižni fond je narastao u ovih 30 godina na 17.050 knjižnih jedinica.
Dočekao nas je fra Velimir Valjan i još jedan njegov kolega, stari fratar. Oba su u mirovini i tu će stanovati do smrti. Još dva stara franjevca leže stari i bolesni u svojim odajama, kažu nam. Iako je fra Valjan sada starac od 82 godine, iako ga nisam vidjela više od 55 godina, odmah sam ga prepoznala. Iako je sada imao staračke bore, ipak mu je izraz lica ostao nepromijenjen. I glas. Ja sam bila djevojčica, kada je on bio kapelan u našoj seoskoj crkvici. Tada je nas, katoličku djecu, jednom tjedno podučavao Bibliji, vjeronauku. Predstavila sam se i rekla mu da sam ga poslije toliko godina prepoznala. Sada mi je ispričao da je poslije rada u toj crkvici iz mog djetinjstva, bio poslan na studije teologije u Rim na Papinsko učilište Academia Alfonsiana gdje je magistrirao i doktorirao. Potom se vratio u domovinu gdje je dugo godina bio profesor moralne teologije na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Jedno vrijeme je tu obnašao i funkciju dekana.
Za vrijeme bosanskog rata devedesetih bio je prognanik u Samoboru kod Zagreba. Naime, četnici su odmah nakon Uskrsa 1992. zaposjeli zgradu Franjevačke teologije u Sarajevu, opljačkali je, a profesori koji su se u njoj zatekli morali su u progonstvo (studenti su već prije toga poslani kućama).
Napisao je nekoliko knjiga, svjetovnog i povijesnog karaktera. Poklonio mi je svoje dvije knjige. I ja njemu jednu moju. Pošto je sad u mirovini, rekao je, želio se vratiti u svoj zavičaj. Rođen je podno Vlašića u selu Paklarevo 1942. godine. Pomalo piše, ‘otima zaboravu’- kako on kaže- i volontira kod dočeka grupa koje posjećuju samostan. Priča i piše o povijesti ovoga samostana kao i ovoga kraja.
Cijeloj našoj grupi ponuđena je šetnja kroz crkvu i samostan, zatim kratko predavanje o povijesti samostana. Na kraju nam je ponuđeno raznovrsno voće, domaće vino kao i dobra samostanska rakija.
U dobroj atmosferi napustili smo ovo lijepo zdanje obećavši da ćemo doći ponovno kad se otvori muzej.
U povratku truckajući se autobusom lošim brdskim putem, pade mi na pamet da je nedaleko odavde rođen Ivo Andrić. Ali manje je poznato, da je pisac u jednom selu podno Vlašića bio u kućnom pritvoru. Naime činjenica je da je od 1914-1915 g. proveo u župnom dvoru u Ovčarevu. Imao je tada 23 godine. Nije jasno zašto je bio zatvoren i kažnjen kućnim pritvorom (možda je tu bio sklonjen i zaštičen od franjevaca) ali znamo da je to bilo vrijeme Sarajevskog atentata i početka I. svjjetskog rata.
Naš nobelovac, pišući tu u izolaciji svoje djelo ‘Ex Ponto’, inspirirao se upravo latinskim nazivom Ovidijeve zbirke ‘Epistolae ex Ponto’. U totalnoj izolaciji u Ovčarevu Andrić je puno čitao, a imao je na raspolaganju bogatu crkvenu biblioteku. U boli progonstva, baš kao i Ovidije, Andrićeva duša se obraća Bogu i ljudima. On shvaća i razumije nostalgiju prognanih i usamljenih. Stoga piše:
”Svima, širom cijeloga svijeta, koji su stradali i stradaju radi duše i njezinih velikih i vječnih zahtjeva, posvećujem ove stranice, koje sam nekada pisao samo za sebe, a danas ih šaljem svoj braći svojoj u boli i nadi.”
Rekla bih da je ovo Andrićevo djelo i danas vrlo vrlo aktualno. Univerzalna tema. Jer, nikad više ljudi progonjenih, poniženih i izbjeglih iz svojih domova, kao danas.
