Ruža Zubac-Ištuk
Moja je duša lira bez iskustva
umotana u nježnost čiste lirike.
Rado prebire psalme na rubu vječnosti.
Kad je pitam hoćemo li oprostiti sebi
i zaboraviti ono što je riječ otuđila u nama
dok su nas usvajala nečija sirotišta uma,
ona bespomoćno šuti neiskustvom
jer ne zna govoriti jezikom
koji razumiju stablo, livada, vjetar i ptica.
Kažem joj: rad, glad, život – sve je to pod ključem postojanja,
zato mi šapući pogledom kao što šapuće prepelica
snazi zreloga zrna dok ga otima klasu
i nosi u kljunu iznad kućeraka punih dječje cike.
A gdje je molitva? – pita me.
Onda ja šutim i poput pijavice nečujno ulazim
u prizore djetinjstva na razmeđu duše i smisla.
Polako povlačim nit između sebe i sutra –
ne želim se vratiti kući.
Iz daljine dugo slušam mramorne zvuke
pa zapjevam s Mjesečevim mijenama
jer lira prstima prolaznosti
za moju dušu svira.
slika: Nada Vučičić
