piše: Đurđa Vukelić Rožić
Kao i svako jutro, suprug je pošao u grad na kavu i nabavu. To mi je dalo priliku da u miru riješim korespondenciju prispjelu elektronskom poštom, letimice pregledam dnevne vijesti, zatim kako to biva u životu umirovljenice, ali ne i umirovljene domaćice, pristavim objed i pospremam kuću.
Baš sam rezuckala crveni luk i mrkvu kad javilo se kućno zvono. Suznih očiju i mokrih ruku pođoh otvoriti vrata. Stari je opet izgubio ključeve, pomislih.
No, bio je to novi susjed, upoznali smo se prije nekoliko dana. Želio bi posuditi neke alate, a kako gazda nije kod kuće… Usput, a gdje je? Zašto plačete? Bez komentara, uzela sam ključeve, otključala radionu i čovjek je uzeo tri stvarčice. Na komad papira napisao je što je uzeo, potpisao se i stavio datum. Pošteno, pomislih. Vratih se u kuhinju. Luk je izgorio, kuća smrdi. Sve bacam, ribam ranjglu, povrće i ja krećemo ispočetka. Dvije glavice luka isjeckam, mrkvicu sam naribala na dasku, slijedile su dvije rezuckane paprike, jedna žuta, druga crvena babura, kad, zvoni zvono. Ovaj puta ugasim plin pod svim posudama, uključujući i juhu. Što ako zvoni lopov ili ubojica, ja zaglavim a kuća izgori? Provjerim curi li voda u sudoper, sumnjam da bi ugasila požar. Uzimam kuhinjsku krpu, brišem ruke silazeći s kata i krećem k ulaznim vratima kuće.
Bio je to dostavljač koji se mobitelom javio mužu u grad. Sitan, tamnoput, nasmijan, zubari bi ostali siromasi pored njega. Stoji s paketićem u ruci i čeka 39,90 eura. Kaže mi: “Gospodin rekao vi uvijek doma.” Ha!
Vraćam se stepenicama u stan, pronalazim nekako sav taj novac, orobivši kasicu prasicu, neke džepove i novčarku. Plaćam stvar, odbacujem kutiju na policu za cipele pored vrata, zaključavam kuću i vraćam se u kuhinju. Uključujem plin, luk nastavlja rumeniti, dodajem mrkvicu i paprike s daske, režem meso na kockice. Zvoni zvono.
Mičem tiganj s vatre. Kad, na vratima stari susjed, s istočne strane naše kuće, kaže vraća kosu, malo ju je spigao, a što može kad je trava visoka bila, pa nije vidio što radi. A tamo kamen… Dobro. Uzeh kosu, on mi pruži dvadeset dekagrama kave. Pomislih, što onaj moj nije kod kuće, a moguće je Vlado vrebao trenutak kada je garaža prazna. Ljutio bi se što je uništeno dva sata klepanja kose. Odemo kosac i ja svaki za svojim poslom. U kuhinji vratim jelo na vatru. Operem meso, miješam povrće koje se baš lijepo dinsta. Zvono. Ugasim plin, obrišem ruke, opsujem nešto čisto pristojno i natrag pred ulazna vrata. Kad, ono opet onaj novi susjed. Kao, uzeo je nešto krivo, trebao bi taj i taj, potpisat će, nema problema.
Riješimo mi zamjenu alata, on dopiše što je uzeo a što vratio. Onako usput upita me gdje je gospodin. U to gore u stanu zazvoni kućni telefon. Boljelo me je koljeno od šetuckanja gore-dolje po stubištu, razmišljala sam jesam li ugasila vatru pod jelom. Ovaj novi inzistira: “Zbilja, nema ga čitavo jutro, jel sve dobro?“ A ja ni pet ni šest: “Pošao je tražiti treću ženu!”
Nakon što je objed bio zgotovljen, kuća usisana, prašina obrisana, oprano rublje prostrto na užadi kako bi ga osušilo kasnoproljetno sunce, oko 11 sati utekoh kućnom zvonu i telefonu i susjedima. Vidjet će te vi kako sam ja uvijek doma. Pođoh na jučer dogovorenu kavu s prijateljicom Marijom u kafiću “OK Koral”.
Brbljamo mi curke, kako to već biva, malo ovo, malo ono, a ona gleda me u čudu. Kaže, mi, pa dobro se ti držiš s obzirom na sve. Pogledala sam ju onako nekako, a ona nastavi ignorirajući me: “Pa zašto se rastajete ti i Branko? I zar ne bih ja to trebala prva saznati?”
Gledam ženu u čudu. Kako, rastajemo se? Ako ga nisam napucala mlada i riješila se muke odgajanja klipana, što ću sada? Raspiliti kuću i auto napola, sudbina koja je zahvatila Afriku? Marija mi diskretno pokaže prstom na novu konobaricu. Suzana, tek je doselila u grad. Čula sam ju kako govori nekoj ženskoj, izgleda rođakinji, da joj se prvi susjedi rastaju. Ona kuća na kat s ljubičasto-žutom fasadom i dvije magnolije. Od južne strane imaju ogromno svileno drvo.
Vratila sam se doma, moj je sjedio na svojoj fotelji i mutio nešto po mobitelu. Usput, ni ne pogledavši me viknu: “Može meni vikendica a tebi kuća? Ja uzimam i auto…” Sreća, pa su djeca odrasla! Ručali smo i u večernje sati odlučili prošetati novom šetnicom i pogledati neku komediju u kinu. Da umirimo duhove, hejtere, trole i trač u gradu. Da ne brinu…