Miljenka Koštro
Gnijezdo je prazno, dan miče tih
Odletješe daleko mamini zlatni ptići
Svakodnevno stol postavlja za njih
Iako zna da na ručak neće doći
.
Prozrači sobu, postelju im majka sprema
Peče i kuha kao da su svi na broju
U obiteljskom gnijezdu već duže ih nema
Grije ga, krunicom tješi nutrinu svoju
Nedostajanje je tišti dok su daleko
Zna da njezine strepnje i čežnje slute
Iz njezinih ruku su jeli i pili
Iz grudi sisali njezino mlijeko
U krilu joj sjedili, zagrljeni bili
Mamine strepnje bezimene šute
Ljubila ih i grlila za laku noć
Molila Boga kad na put će poć
Ko stražar nad glavom im bdila
Znaj, njoj si cijeli svijet bio/la
Ako slučajno zaškripe ulazna vrata
U život zaviri majčinski duboko
Trči u prizemlje s gornjega kata
To je propuh. Suza joj ovlaži oko
Mati, krhka, hrabra, brižna i mila
U igri vjetrova razborita, moćna
Moli, za ptićima gleda, krili krila
Bdije svjetiljka dnevna i noćna
Dok kruh peče skriva srca boli
Ujutro molitvom po duši grebe
I dok spava u mislima Boga moli
Brine za djecu, tješi samu sebe
Svaka joj suza zasja kao kap kiše
Na svoje ptiće misli, tako diše…