Ruža Zubac-Ištuk
Od majke sam naslijedila nedovršen Veronikin rubac
(ona od svoje),
uspomenu na kojoj nevješto sitnim vezom vezem
svoje uspone i padove, svijet gorčine i onaj bez gnjeva
bojama svjetlosti i tame začudne nijemosti
uz napjeve dugih oluja praćenih grmljavinom.
Nemir mi je u žilama, u krvotoku, nitima s bezbroj čvorova.
Igla je tanka, moji prsti nevješti, neukroćeni odsjajem svjetlosti
s lampe petrolejke iz vremena čednosti ženskih ruku
pod zvijezdama na mjesečini.
Nisam ja vješta tradiciju, kao noćobdija život noći,
u svojim genima nositi i u kapljici istočnog grijeha prenositi.
Ovo je neko drugo vrijeme galopom odmaklo od onoga
kada se u cijelom kraju znalo tko su najbolje vezilje, švelje,
prelje, tkalje, u kolu počimalje.
Kažem nisam, ali unedogled počinjem ispočetka
poput dvorišnog pauna u sokolove visine poletjeti
jer Veronikin rubac jedino je nasljedstvo moje ženske loze
otvoreno za sve poglede na perivoje očekivanih zasjeda:
žrtvu za ljubav, doživotno raspeće i grizodušje – trojstvo koje
od pamtivijeka završava pod kvrgavim prstima masline rodilje
među naborima lica i srca.
- 7. 2020.