Iz naše arhive/ objavljeno 13.02.2011.
Viktor Vida
Moj život zna toplinu uspomena
pojedinosti, koje nisu važne.
Vidim kućicu na moru od kamena.
I odbljesci stolnjaka titrali su,
kad se otvorio prozor.
Otišao sam poslije prema sjeveru
i šetao kroz rujan,
u kom je prosjak svirao orguljice
s pticom na ramenu.
Jesen je bila kišovita,
zatim vedra.
U knjižnici je umirao cvrkut djece.
Rastresen, gledao sam kroz staklena vrata
perivoj i nebo nad sveučilištem.
Snatrio sam: negdje umire zrikavac,
pretvara se u drhtavu kaplju.
Tko ne zna zgradu od cigle
s kestenima i lipom?
U veljači slutio sam proljeće
na živici zelenoj.
Bile su lijepe večeri
s Wiesnerom i Tinom,
pušili smo i čavrljali do jutra.
Jedan je pjevao o mjesecu, zlatnom uvojku
kad je jadnoj majci išao sanjajući,
drugi je opisao mostove nad željeznicama.
Divno je prijateljstvo.
I ne znam zašto, dok je sniježilo
na sjećanje i stvari,
mislio sam na Osijek, koji ne poznam
i zemljanu peć.
To je ona stara Hrvatska
sa snijegom na krovu.
Lijepo lijepo
možda netko pronađe sebe u tom smislenom
stihu.
I sam se sjećam one stare peći na visokim nogama zvali smo je koza.