MOJE RAZGLEDNICE: SKOPLJE
tekst i foto: Marijana Šundov
Skoplje/ Radovala sam se posjetu Skoplju, glavnom gradu Sjeverne Makedonije. Dok je zrakoplov pravio krug pred slijetanje, znatiželjno sam kroz prozor gledala krajolik.
Planine, Skopska Crna Gora i Vodno, zajedno s opjevanom rijekom Vardar, oblikovale su izduženi izgled grada.
Na Vodnom je iz zrakoplova vidljiv Milenijski križ podignut 2000. godine u čast dvije tisuće godina kršćanstva.
U misli mi, dok slijećemo, dolaze stihovi pjesme Dade Topića odnosno grupe Time, koju smo kao studenti rado pjevali: „Tamo gdje vječno sunce sja. Tamo je Makedonija. Narod i zemlja koju volim ja…“
Kako smo nekada jedni drugima pjevali, kako smo učili jedni o drugima, pomislim. Kao da je to bilo u nekom drugom životu i nekom drugom prostoru, a nije. Moj život je isti, jedinstven, prostor je isti, ali vrijeme? Vrijeme je definitivno drugo. Itekako vrijedi ona sociološka mudrost kako ljude i zajednice, odnosno njihovo ponašanje, treba promatrati u kontekstu vremena u kojem su tada bili. Sve je sada drugačije, neki tadašnji mitovi su srušeni, nije to tema ovog teksta, međutim ono što je ostalo je i sjećanje na kolege studente Makedonce uglavnom drage i tople ljude koji bi obično prvi na studentskim zabavama, počinjali ovu gore spomenutu pjesmu, a mi ostali smo rado nastavljali.
Svakako sam zamišljala Skoplje, ali ništa me nije moglo pripremiti na brodove restorane na Vardaru, neoklasicističke zgrade sa stupovima i zabatima poput grčkih hramova, barokne fasade javnih zgrada, bijele mostove s oblikovanim ogradama od stupića, mostove s brončanim kipovima poznatih Makedonaca na Mostu umjetnosti, ali i one s kipovima kraljeva i drugih povijesnih osoba rođenih ili vezanih za prostor Makedonije na Mostu civilizacije. Pitam se dok gledam kipove „ko je od Makedonija“. Prema odjeći kipova vidim da su pokrivena stoljeća, ma što stoljeća, tisućljeća ljudske povijesti počevši od antičke Grčke.
Na doista predivnom Trgu Makedonija, idealnom za turistička fotografiranja i „selfije“ s razigranim i nestašnim vodoskocima, koji se pojave i nestanu, a navečer svijetle u različitim bojama, poglede privlači veliki kip nazvan Ratnik na konju, visok 30 metara. Radi se, o nikom drugom, nego Aleksandru Makedonskom u povijesti poznatom i kao Aleksandar Veliki, jednom od najvećih vojskovođa i osvajača svih vremena. Kao netko tko, bez lažne skromnosti, zna poprilično povijest, pitam se, što li on radi ovdje? Još više se iznenadim cijelom serijom kipova koji prikazuju djetinjstvo Aleksandra Velikog zajedno s njegovom majkom Olimpijom, poredanih ukrug fontane.
Fontana je posvećena majci, međutim po nošnji kipova ukrug fontane, koji prikazuju odnos majke i djeteta, to su ipak određena majka i dijete: Olimpija i njezin Aleksandar. Ukratko, centar grada ukrašen je sa stotinjak spomenika, nije tu samo Aleksandar, ima tu i lavova, grčkih muza, ima i Filipa Makedonskog, Aleksandrovog oca, ali i drugih kraljeva i careva.
Svoje mjesto imaju i kipovi braće prosvjetitelja i misionara Ćirila i Metoda te njihovih učenika Klimenta i Nauma Ohridskog. Jedno je sigurno, svi koji su ikada imali neke veze s ovim prostorima, „prisutni su“, odnosno imaju svoje mjesto u centru grada.
Sviđa mi se kako nema isključivosti, međutim sve skupa mi je zbunjujuće. Obišla sam mnoštvo prijestolnica, metropola, ali ovaj centar grada je doista poseban. I da – definitivno privući će znatiželjne turiste. Naši makedonski prijatelji pitaju nas što mislimo o centru njihovog grada i pojašnjavaju nam kako se radi o projektu „Skoplje 2014.“, kojim je tadašnja Vlada željela obogatiti centar grada te napraviti nove vizure grada tragično uništenog u razornom potresu 1963. godine, ali i dodatno ojačati identitet države stvorene od nekadašnje južne jugoslavenske republike.
Povijesni izvori, potvrđeni arheološkim nalazima, upućuju na dolazak slavenskih plemena u VII. stoljeću na ove prostore. Među njima su plemena, njih osam, jezgra današnjeg naroda Makedonaca čija imena znamo iz bizantskih izvora: Brsjaci (Berziti odnosno Verziti), Velegeziti,Vajoniti, Dragoviti, Rinhini, Sagudati, Smoljani i Strumljani. U VII. stoljeću ova plemena osnivaju kneževinu Sklaviniju, a s vremenom sebe svi zovu imenom kraja u koji su došli – Makedoncima. Imali su ovi slavenski Makedonci burnu i krvavu povijest kakva je inače povijest Balkana, ne bez razloga prozvanog „buretom baruta“, vladali su njima Bizant, bugarski i srpski kraljevi, te Osmansko Carstvo. „ Bure baruta“ ostalo je vjerno svome nazivu jer i danas, nažalost, nije to oaza mira i suradnje među narodima.
Uglavnom, Sjevernoj Makedoniji odnosno njezinom narodu, samosvojnost su osporavali Bugari smatrajući ih Bugarima, a Grčka je stvarala zapreke s priznanjem sve do 2018. kada su Makedonci pristali na ime države Sjeverna Makedonija, a Skoplje i Atena potpisali sporazum u Prespi na obali istoimenog jezera. Naime, Grčka ima pokrajinu Makedoniju, kojoj pripada drugi najveći grad Solun, a ima i bogatu kulturnu baštinu temeljenu na antičkoj pokrajini Makedoniji čiji je najpoznatiji vladar upravo Aleksandar Makedonski – Veliki. U vrijeme projekta „Skoplje 2014.“ problem imena Republike još nije bio riješen, a projekt je bio dio tadašnjeg političkog odgovora na vanjske pritiske.
Na pitanje naših domaćina „kako mi se sviđa centar grada“, potaknuta značajnim pogledom opomene mog supruga, tipa „pazi što ćeš reći“, odgovaram diplomatski kako su ove zgrade doista lijepe, međutim priznajem malo sam zbunjena. Slavenska plemena su se doselila puno stoljeća poslije Aleksandra, slično kao i Hrvati u Dalmaciju. Kažem nije mi razumljivo toliko veličanje Aleksandra Velikog. Dajem primjer kako nama u Splitu nije palo na pamet graditi kipove Dioklecijana, velikog rimskog cara, koji je, usput rečeno, rođen upravo u okolici Splita i tu živio. Uvijek je netko na nekom prostoru živio i to nasljeđe treba poštovati, ali ideš naprijed i gradiš svoje.
Čuvamo mi i volimo Dioklecijanovu palaču ona je itekako odredila razvoj grada, ali Split je to što je danas zahvaljujući, ne Rimljanima, nego nama, Hrvatima. Mi smo ga oblikovali, čuvali i čuvamo ga. Kažem im, vi ste dragi prijatelji, oni kako se osjećate – Makedonci, sa svojim jedinstvenim jezikom, kulturom i poviješću. Identitet čovjeka je temelj njegovog smisla i djelovanja. I doista, tako mislim, ovaj narod je prihvatio ime zemlje gdje se naselio i nitko nema pravo mu negirati identitet koji osjeća. Razumijemo mi to, jer su i nama često negirali pravo na državu i naciju.
Imaju Makedonci, mislim, pravo praviti spomenike kome god žele, jer veliki ljudi su na neki način baština cijelog čovječanstva. To su ljudi koji oblikuju povijest, iscrtavanju granice svijeta, ali ih pomiču poput velikih istraživača, znanstvenika, filozofa, raznih umjetnika, koji nam dočaravaju ono iskonsko ljudsko.
U Muzeju čovjeku u Parizu stoji rečenica, izravno povezana sa spomenicima: „O tebi ovisi jesam li grob ili riznica, da li govorim ili šutim.“ Još je davno, kada smo već kod antičkih Grka, filozof Aristotel rekao: „ Tamo gdje se križaju potrebe svijeta i vaši talenti, tamo leži vaše zvanje“.
E, sada dvojbeno je, što su potrebe svijeta. Ja bih radije vidjela spomenike velikih znanstvenika, humanista, filozofa poput Aristotela, nego osvajača. Naravno, spomenici vojskovođa i ratnika imaju svoje mjesto, ako su ti ljudi zaslužni za opstojnost naroda jer svaki takav spomenik ulazi u kolektivnu svijest tog naroda. Njihove vrijednosti oblikuju mlade naraštaje, odnosno, kako je napisano: „Smisao života koji smo naslijedili od naših očeva i ostavili našoj djeci“.
Laganom šetnjom dolazimo do još jedne pomalo neobične građevine spomen kuće – muzeja Majke Terezije, svetice i dobitnice Nobelove nagrade za mir. Sagrađena je na mjestu katoličke crkve, srušene tijekom potresa, a u kojoj je Majka Terezija bila krštena. Muzej je višenamjenski jer ima izložbeni prostor u kojem su mjesto našli eksponati koji prate život ove posebne svetice od Skoplja pa do daleke Indije, mjesto molitve odnosno kapelu, te amfiteatar, prostor za okupljanja, projekcije, radionice. Spomen-kuću Majke Tereze osmislio je arhitekt i umjetnik Vangel Božinovski i doista je posebna, po meni, neobičan spoj „svega i svačega“, modernog i tradicionalnog, ali lijepa građevina. Posebnu ljepotu joj daje tirkizni dio fasade te 700 ugrađenih komada koji prikazuju velike i male golubove mira. Tu su u starinskom etno stilu i dijelovi fasade od oblih kamenova.
„Nađi vremena za razmišljanje, to je izvor snage. Nađi vremena za igru to je tajna vječne mladosti. Nađi vremena za rad, to je cijena uspjeha. Nađi vremena za milosrđe, to je ključ za nebo.“ Govorila je, pored ostalog, Majka Terezija koju kip ispred kuće prikazuje u prepoznatljivom sariju, sklopljenih ruku na molitvu.
Razgled grada nastavljamo na posebnom mjestu – pravoslavnoj crkvi Svetog Spasa. Za ovu crkvu građevinu, koja je slično kao i druge sakralne građevine Europe bila rušena, obnavljana, restaurirana i mijenjana, ipak je posebno to što je u vrijeme gradnje koja je bila u doba osmanske vladavine morala biti do pola ukopana u zemlju. Ako je dozvoljavala na pojedinim mjestima gradnju crkvi osmanska vlast nije dozvoljavala da budu više od džamija. Kako bi se ipak postigla visina zvonika crkva je tako ukopana u zemlju. Izvana crkva je tako dosta skromna izgleda, ali unutra je prava poslastica za ljubitelje umjetnosti jer čuva remek djelo ikonostas dugačak 10 metara i širok 6 metara, s biblijskim prizorima iz Starog i Novog zavjeta. Ispred crkve je veliki mramorni sarkofag na kojem piše GOCE DELČEV. Naravno da smo učili o Goci Delčevu, revolucionaru i organizatoru makedonskog pokreta (VMRO) koji se borio za političku samostalnost Makedonije. Živio je i radio u 19. stoljeću kada je ovo područje bilo još uvijek dio Turskog carstva. Svojim junakom ga smatraju i Bugari i Sjeverni Makedonci.
Već se spušta večer i sunce toplim bojama ljetnog sutona boji fasade zgrada i mostove. Poglede nam privlači lijepi kameni most preko Vardara sa svojim skladnim lukovima. Postoje dva podatka o vremenu njegove gradnje. Prvi zapis govori o VI. stoljeću, o doba Bizanta i cara Justinijana i to nakon katastrofalnog potresa 518. godine koji je uništio tadašnji Skupi metropolu rimske provincije Dardanije. Drugi povijesni izvor spominje gradnju u 15. stoljeću u doba sultana Mehmeda II. Osvajača. Obnavljan je most i u vrijeme vladanja Sulejmana Veličanstvenog i srpskog cara Dušana. Pretpostavljam kako su svi ovi izvori točno jer mostovi padaju i grade se odnosno obnavljaju ponovo tamo gdje su već bili. Ovaj most sagrađen je od kamena i nazvan je Kameni most, ima tu simbolike ne samo vezano za materijal od kojega je sagrađen nego vezano za postojanost i čvrstinu, jer jedan od rijetkih koji je ostao stajati nakon razornog potresa. Most ima svoje mjesto i u grbu grada Skopja. S razlogom jer vidljivi je simbol trajnosti i opstanka ljudi na ovom prostoru.
„Grad Skopje više ne postoji“, ostao je sačuvan tonski zapis potresnih riječi novinara izrečenih ne tako dalekog 26. srpnja 1963. Tada se dogodio posljednji u nizu katastrofalnih potresa koji su uništavali ovaj grad, koji leži na trusnom području. Stari sat na nekadašnjoj željezničkoj stanici i danas je zaustavljen na 5.17 sati, vrijeme potresa.
Bila je to katastrofa svjetskih razmjera, poginulo je preko tisuću ljudi u tom razornom udaru, četiri tisuće bilo ih je ranjeno, dvadeset tisuća je ostalo bez doma. I svijet je odgovorio onako kako samo znaju ljudi – pomoću, solidarnošću, prijateljstvom, suosjećanjem… Skoplje je dobilo titulu „Međunarodni grad solidarnosti“. Ulice i danas nose imena po zemljama i gradovima koji su pomogli: Varšavska, Rimska, Bečka, Praška… Izgrađen je novi grad modernih zgrada, koje su projektirali tada poznati jugoslavenski, ali i svjetski arhitekti.
Grad je opstao, ponovo se kao feniks digao iz pepela, jer grad nisu građevine, grad su ljudi. A, ovi ovdje ljudi, svojom toplinom i otvorenošću uvijek će davati onaj prepoznatljivi šarm zemlji „vječnog sunca“. Zemlji, koju su njihovi preci toliko voljeli da su se prozvali njezinim imenom.
