tekst: Ruža Zubac-Ištuk
Sara je od sestrične naslijedila lijepu, gotovo novu haljinu. Dok ju je isprobavala i u njoj se po tko zna koji put vrtjela ispred zrcala, poželjela je da sva djeca iz naselja vide kako joj lijepo pristaje.
Otrčala je do igrališta i ondje zatekla samo Ivanu i Anu. Pravile su kolače od pijeska. Nije im se pridružila jer se bojala da će uprljati haljinicu.
Sjela je na ljuljačku i uživala u šuškanju svilenkastog platna. Činilo joj se da ga vjetar pretvara u lepršavu opravicu sićušne, nestašne kraljevne.
Ljuljuškajući se, nije zamijetila da igralište nadlijeće velika bijela ptica. Sve da ju je i vidjela, ne bi se uplašila jer joj je lepetanje bilo jedva čujno, a kamoli pomislila da će joj se zbog te ptice oči skameniti, a ruke nalikovati na vesla zapeta za čamac koji nikamo ne plovi.
–Mamaaa – zajecala je odjednom neutješno i promuklo.
–Čudnog li derišta? Krevelji se zbog mrlje na haljini – rekla je raščupana i do vrha nosa zamusana Ana. –Cmizdravica i mamina bebica! Ivana, reci da se nikada ne ćeš igrati s njom – inzistirala je Ana.
Ali Ivana ništa nije rekla. Čak ni glavu nije podigla da je pogleda i da tračak nade.
A Sara je Ani htjela reći da je krezuba, bezuba, štrkljasta brbljavica i da je prljava kao prase. Ali nije rekla ni riječ.
I bijeloj, velikoj ptici željela je reći da je nepristojna i neodgojena, ali je ostala bez riječi. Zbog toga su joj oči počele još jače suziti, i suze kotrljati niz lice sve do brade. Nije ih moglo zaustaviti ni kašljucanje, ni šmrcanje, ni štucanje – baš ništa!
Ivana je poravnala pijesak na vrhu kantice, na njega spustila lopaticu pa prišla Sari. Iz džepa je izvadila rupčić, malo zategnula volančiće na njezinoj novoj haljinici i obrisala mrlju.
–Eto, gotovo – rekla je smireno. Potom je odskakutala do koša za smeće, bacila prljavi rupčić i nastavila se igrati u pijesku.
Sara je još jedanput šmrcnula, protrljala suzne oči i šuteći uputila se kući.
–Zaboravila si reći: Ivana, hvala ti što si mi obrisala ptičju kakicu – podrugljivo je za njom viknula Ana.
Sari se činilo da su sva djeca iz naselja doznala za njezinu nesreću. Nikada nije osjećala toliki stid. Spustila je glavu u nadi da je prolaznici ne će zamijetiti i da je nitko ništa ne će pitati. I nisu, ali to joj nije pomoglo da pobjegne od Anina prodornog glasa, koji joj je sve jače bubnjao i odjekivao u glavi.
Sutradan, kad je došla iz škole, Sara je obukla staru trenirku, stavila lopatice u kanticu, pa požurila niz ulicu. Čim je stigla na dječje igralište, čučnula je pokraj Ivane i tiho, da ne čuje Ana, rekla:
„Hvala ti“.
Ivana se nasmiješila i ubacila lopaticu pijeska u Sarinu kanticu. Tog su trenutka obje znale da će zajedno graditi dvorac prijateljstva.