piše: Đurđa Vukelić Rožić
Ponadah se, napokon sam se izliječila od potrošačkih boljetica i prekomjernog kupovanja. Nekako se uspijevam oglušiti o podmuklu želju za kupovanjem lijepih stvari, a koje mi nisu potrebne. Naročito, nakon što je u stanu 3C u mojoj zgradi, umrla stara gospođa Zdenka.
Pred zgradu je dovežen ogroman kamion, na prozor je učvršćen prijenosni tunel, i pola dana je nekoliko radnika spuštalo stvari iz staričinog doma u smetlarsko vozilo. Namještaj su razbijali i bacali dolje u komadima. Njeni unuci nisu došli ni pogledati što bi mogli sačuvati, djeca su joj preminula prije nje. Stan je išao na prodaju. Zadnji čas sam odnijela momcima flašu žestice i čaše, pa su knjige i neke prelijepe starinske figurice skupljane godinama, i to s ljubavlju, prenijeli u moj stan. Spasila sam bar nešto i imala uspomenu na dragu susjedu.
Uspijevala sam izbjegavati kupovanje, između ostaloga ostavljajući svoje bankovne kartice na sigurnom, u sefu u firmi. Imala bih sa sobom nešto casha. No, imam i ja slabu točku. Moja Ahilova peta su –cipele. Nije da sam tamo neka i nečija prva dama, no ipak, radujem se novim cipelicama. A u pothodniku tržnog centra, kuda prolazim svakodnevno s posla i na posao, iza stakla izloga, neodovljivo smiješi mi se moj prodavač cipela, Bob.
Zapravo, nije on m o j prodavač cipela, voli on i miluje svačije nožice, samo da proda cipele. Tepa komplimente prstićima, pravi pjesnik, Byron i Shakespeare bi mu zavidjeli na tim rimama o ljepoti tabana, a Blakeov tigar odgrizao glavu. Njegovi stisi o ristu prepuni su strasti. A kada započne recitirati svoj sonet o slatkom i bespomoćnom, najmanjem prstiću, kojemu je učinjena ogromna nepravda i životari u sjeni svoje velike braće, rastapam se kao sladoled na suncu. Srce malo, tko će voljeti taj prstić ako Bob neće? Upitao bi me, zašto zanemarujemo tu ljepotu, zašto prste ne brojimo od najmanjega prema palcu? Zašto je on uvijek peti u nizu? Ili – dvadeseto prase? Pravo pravcato zlostavljanje.
Kao što rekoh, Bob je uvjerljiv i kreativan, čak i ja ponekad nasjednem na tu propagandu. Najposlije, imam još jedan dobar izgovor. Bob je prodavao cipelice mojoj majci i sestri, još dok smo mi dvije bile djevojčice. Raznježe me sjećanja, jasno. On je sada u mirovini, no radeći četiri sata dnevno zaradi za troškove goriva i tehnički pregled automobila. Pa se kanta uokolo sa svojom suprugom, i razvozi unučad u vrtiće i škole. Tako mi reče on osobno.
Dakle, Bob je naučio zanat daleko prije no što su znanstvenici dali ime tomu što on tako dobro čini (neuromarketing, marketing, PR i pitaj dragoga Boga što i kako još). Trgovac! Rođeni trgovac koji je pedeset godina usavršavao svoje umijeće. Neodoljiv. Shvaća kako je teško biti umorna, zaposlena žena. Tješi me, vidim razumije on stvari kakve jesu, a ne kako se čine. Nogice su moje jako, jako umorne. Treba ih počastiti lijepom, udobnom cipelom… maziti… voljeti…
I tako, prolazeći ispod malla do svoje autobusne stanice, zaustavim se u omiljenoj prodavaonici cipela. Želim provjeriti akcijske cijene, radujem se susretu s Bobom. Ljubazno i nasmiješeno lice je ponekad sve što trebamo da bi se lakše disalo.
– Eh, ljepotice! Eto mojih najdražih nožica! Što ćemo danas potražiti za njih?
– Bordo cipelice, niska petica.
– … eto mene za sekundicu.
Poput ptice trkačice iz niza crtanih filmova, bez kojota koji ga progoni, hitro i spretno, vraća se Bob s pet kutija cipela u naramku.
– Molim moju slatku malu, desnu princezu…
Uto uze masirati moje natečeno stopalo, oklopljeno cipelom punih deset sati. Mislim da taj čovjek ima fetiš na stopala. Bar netko radi što voli, pomislih. Zato je tako dobar prodavač. Kako bi se snašao prodavajući kotlove za rakiju?
– Broj 41, mislim da će to biti malo tijesno. A broj 42 za moje slatke male curice? Ovaj proizvođač je izgubio mjeru…
Uplašila sam se da bi mogao grickati moje nožne prste. Ili sam to umislila, možda vidjela u nekom filmu? Ovo je suludo, na kraju ću kupiti vražje cipele.
– Pogledaj, mila moja, poljubac od cipelice. Drugu slatkicu na sunce. Taaaaako, ma čista petica! Dušo, imat ćeš ljubavnika kao u priči kada te vide u tim šuzama.
Zaboravila sam koliko mi je neugodno zbog velikih stopala. Broj 42? Umjesto da porastem u visinu, moja stopala ostavljaju Yetijev trag u snijegu! Ili pijesku.
– Ali, Bo, gdje je tu boja trule višnje?
– Narančasto odlično pristaje uz boju trule višnje.
– Nemoguć si. Nemam ništa narančasto.
– Dušo, ljeto je. Pruži si šansu, živi! Daj boje svojoj odjeći i obući. Gle, preko puta u butiku su narančasti topići po 2 eura. I problem riješen. Bilo koje hlače i košulja, i ti si inn. Marta je stavila na rasprodaju one drvene đinđuve, šarene, ima narančaste i bordo boje, po 3 eura su, slične prodaju na internetu po 8 eura i još poštarina…
– Nemam ludu torbu koja bi išla sa svim tim! Znaš li ti koliko ja imam godina?
– U skladištu imam i torbu, ispod pulta, cvjetni uzorak, žuta podloga, puno narančastog i bordo… imitacija čuvene marke… samo deset eura.
– Čuj, Bo, nejdem na štajgu.
– Draga moja! Ti se prvo naoružaj, a dalje, što će biti, bit će! Svaki lov je težak. Takva slatka damica, nožice, ma divotica. S samica.
– Ti si totalno lud.
– Gle, cipelice su samo 39,99. Što te košta da ih kupiš?
– 39,99, plus topić i plus torba!
– I? Zar ove ljepotice ne vrijede toliko?
Napustila sam prolaz posve nova osoba. Još sam u prolazu kupila i crne sunčane naočale s narančastim okvirima! Bagatela, samo 5,99. Jedva se prepoznah u izlozima. Iz nekog kafića, jedan mi frajer mahnu, pokazaviši savršeno bijele zube. Možda zbog naočala, eh. Okrenuh se a nigdje nikoga iza mene ili pored mene. Ili je tip lud ili je Bob u pravu. Pa što ako izgledam odlično?
***
Ljutila sam se na Boba, taj savršeni prodavač lako me nagovori na grijeh. Stoga sam u subotu u njegov dućan povela bakinu Ariju. Smota li Bob i nju, i proda joj cipele, onda je genijalac. Nije Arija mačji kašalj! I tako, eto nas pred izlogom Bobove trgovine ženskim cipelama. Promatrala je ona sve te izložene cipele blagotelećim pogledom, onako lijepih krupnih očiju, a trepavice, predivne tamnosive boje, samo za poželjeti.
– Dušice, naći ćemo nešto za tebe, ne budi tužna.
Arija je nijemo promatrala trgovca Boba. Dobro je promotrio njene noge i odjurio u skladište. Vratio se za tili čas noseći dvije kutije u naručju.
– Evo, ove balerinkice, uvozna roba, prirodni materijal, izdržljive… nije da komentiram težinu, svatko nosi svoje. Uostalom, lijepo vam pristaje ta bucmasta punoća. Sada mi dajte prvu desnu nožicu da probamo cipelicu, slobodno se osjećajte kao buduća princeza. Taaako! Ma, baš sam vas tražio od svih tih nogu što prolaze ovim pothodnikom. Pogledajte, cipele kao rođene za vas. Po mjeri. Udobne, zar ne? Divotica…
No, nije bilo zadovoljavajućeg broja trava-poslije-kiše-zelenih balerinki. Otrčao je Bob u skladište i donio nekoliko kutija predivnih lakiranih ljepotica. Opake stiletto stvari. Rasprodaja, čak i poznata svjetska marka. Od svake ima po dva para, ostalo na lageru od predlani.
– Vi ste gospođo kao rođeni za ovaj model. Treba hrabrosti za ovo, a vi je definitvno imate. Nema toga tko se neće okrenuti za vama, vjerujte mi! Bob ne laže, Bob sve zna.
Arija ga je gledala, mislim da je preživala njegove riječi. Kada su napokon cipele bile na njezinim nogama, držim da se osjećala kao boeing 797 na zaleđenoj pisti. No, više ih nije željela izuti. I tako, s osamdeset posto popusta, drugi par gratis, obuli smo dragu Ariju. Kada će ići pi-pi, nadam se da neće zapiškiti svoje cipelice, a rep se neće zaplesti u 6 cm visoke pete. Što se tu može, krava k’o krava. A Bob, odličan prodavač, kaj je, je!