Sven Adam Ewin
Obična ljetna večer. Ti si bosa.
Beton pod pergolom još isijava jaru.
Pečem kukuruz… Peti je kolovoza.
Pucaju zrna na usijanom žaru.
.
S neba prsne kadikad koja zvijezda.
Ti trepneš na to. Čuvaš zjenicu oku.
Rekla bi nešto, ali ti se ne da.
Radije gledaš uštap na istoku.
Čim se zrikavci smire, u decrescendu,
S radija zaurlaju potpuni imbecili.
Naša glazba odavno nije u trendu.
– Je l’ taj kukuruz skoro gotov, mili?
Valja spremati stvari. Ide vrijeme.
Jedno drugom lažemo da smo isti.
Ali u vrtu pretežu krizanteme.
– Uzmi manje pečen! Lakše ćeš gristi.
Pomažem joj da smiri tremor ruke.
Ona odbija, s dostojanstvom žene.
Zagriza zrno s malo više muke,
Gluha za moje plačne kantilene.
Vatru gasim bokalom mlake vode.
Dim sukne na me… Psujem poluglasno.
Žmirkam… Čekam da sukljavina ode.
– A da krenemo, dušo? Već je kasno!
Pođe. Pa stane! Želi prikriti muku.
Zaljulja se. Pa onda krene na se.
Posve nježno ja uzmem je pod ruku.
Pogleda me. I više ne otima se.
Otvaram vrata. Prelazim preko praga.
Tražim prekidač. Ona me okom prati.
Pita tiho: – Jesam li još ti draga?
Poljubim je. Ona mi nježno vrati.
Polažem je u krevet. Na abažuru
Noćni je leptir. I jedna mrtva osa.
Kampanel tuče svoju desetu uru.
A ona leži. Nepomična. I bosa.
Sklapam joj ruke na njene male grudi.
Ljubim joj čelo. Još toplo. Njoj je smiješno.
Čujem gdje kaže da ne bi da se budi.
Ja kradom plačem. Ja plačem neutješno.
Kažem joj zbogom. A ona ništa na to.
Jedan joj noćni leptir na usne slijeće.
Zrikavci… Odron zvijezda. Prastaro zlato.
Otvaram širom prozor… I palim svijeće.
foto: Alfred Matijašević
