Miljenka Koštro
Jutros sam pokušala
staviti šešir Suncu na glavu
iz oblaka iscijediti koju kap kiše
pokušala sam jutru crtati oči
ruke i usne
pa čak oživjeti i miris skrit u cvijetu crvene ruže
ali moje riječi i moje ruke nemaju tu moć
Sve što mogu je u gorak osmijeh vjetra rasuti prah riječi
sklopiti oči, ponizno ruke ispružiti Nebu
na trenutak zaboraviti da postoje prostor i vrijeme
i na licu osjetiti dodir blijeda jutra
a u uhu pjev svanuća
Moja duša više vidi od očiju
više čuje nego uši
dalje dohvati nego moje ruke
Sve dok se ja i moja duša grlimo, plešemo i
dišemo zajedno, rastem iznutra
ulijevajući tihu molitvu u novu tjeskobu svitanja
U tom bestežinskom stanju neki trenuci sliju se u muk stiha
i tamo zauvijek ostanu