Priča za male (a i velike)
piše: Ruža Zubac-Ištuk
Marijana je počela čvrsto stiskati maminu ruku čim je ugledala školsku zgradu. Prolazila je djevojčica ispred te velike kuće svakodnevno dok je išla u vrtić, ali ni jedanput se nije uplašila velikih ulaznih vrata, mnogobrojnih prozora i učitelja koji su ulazili u školu, no danas joj izgleda drukčije. Mrko i ozbiljno, ni malo nalik igri u prašini na školskom igralištu kamo su je roditelji ponekad vodili popodne, baka nedjeljom.
„Marijanice, budi dobra. Najesen ćeš krenuti u školu, a u školi te nitko neće maziti“, čula je molećive bakine riječi. Izgovarala ih je kada bi Marijana bijesno istresla šaku prašine u kosu djetetu koje se igralo pokraj nje.
Plašile su je i tete u vrtiću. Nezadovoljne njezinim vladanjem, odgojiteljice su joj govorile da kod učiteljice neće smjeti pružiti jezik kad god poželi i činiti što kod njih čini.
„Strašan je taj upis u prvi razred“, mislila je djevojčica, ali nije htjela priznati da se boji. No, strah i napetost naglo su rasli u njoj i počeli je nagovarati da pusti maminu ruku i pobjegne kući. Branila se šutnjom i koračala uz majku. Tek kad je pred školom ugledala Anu, prijateljicu iz vrtića, bilo joj je lakše. Prišla joj je i ljubazno pozdravila njezinu majku. Zajedno su se popele širokim stubama u dugački hodnik. Držeći se za ruke stigle su pred vrata na kojima je bio utisnut broj i slovo na limenoj pločici. Marijana je prepoznala brojku jedan, a Ana slovo a.
„Prvi a“, ponosno su rekle njihove majke.
Marijana i njezina mama sjele su u prvu klupu do prozora. Ana i Anina majka u drugu klupu iza njih.
Kad je učiteljica ušla u učionicu u pratnji školskog psihologa, u Marijaninim su očima počeli treperiti svi predmeti oko nje. Ruke su joj neprimjetno drhtale dok su stavljali čiste listove i bojice na klupe ispred djece.
– A sada, djeco, nacrtajte nam ono što najviše volite – rekla je učiteljica smiješeći se nakon što im je poželjela dobrodošlicu.
Nastalo je komešanje. Više među roditeljima, nego djecom, ali brzo se stišalo. Čulo se samo škriputanje bojica koje su čvrsto stiskale male dječje ruke.
Marijana je brzo nacrtala tatu. Do tate mamu. Do mame sebe. Ispod nogu sklupčala je kućnog ljubimca. Tri-četiri koraka dalje od sviju nacrtala je sestru malo veću od mačke iako je bila starija od nje.
Čim je narisala zadaću, gurnula je nezašiljeni dio bojice u usta i okrenula se prema prijateljici. Htjela se uvjeriti da Anin crtež nije ljepši od njezinoga.
Baš kad je odlučila priznati da joj se sviđa Anino sunce veće od dječje glave, sinulo joj je da na njezinu crtežu nedostaje nešto vrlo bitno.
– O, ne! Molim vas, ne skupljajte! – obratila se učiteljici. – Zaboravila sam tati nacrtati brkove!
Učionicom se prosuo glasan smijeh, a Marijaninim licem rumeni stid.
Nakon nekoliko trenutaka najljepši tatini brkovi kočoperili su se na razrednom panou. Svi su ih zadivljeno gledali. Ispod njih zadovoljno su se smješkala tatina usta. Više se nitko nije smijao. Samo se Marijanino srce pretvorilo u veliki ponosni osmijeh.
„Upisati se u prvi razred veliki je uspjeh i doživljaj“, pohvalila se Marijana tati čim je stigla kući.
„Još veći će biti kad ga završiš“, neodoljivo ju je ljubio tata dok mu je sjedila u krilu i čupkala gusti, crni brk. Majka ih je ponosno promatrala kao nikada do tada. Prišla je i zagrlila ih. Ljubav je cvjetala u njihovim očima.
P.S.
Dragi prvašići,
sretan vam početak školovanja. Znam da ćete biti vrijedni i uspješni. Škola je „kuća“ puna prijateljstva, znanja, ljubavi i još koječega što pomaže zdravom odrastanju djece. Samo naprijed! Koračajte bez straha prema novim izazovima koje donosi život.