Moje razglednice: RIM
tekst i foto: Marijana Šundov
Rim, 16.10.2024./ Nalazim se na posebnom mjestu. Ispred mene gradski trg, ali i stijene, bog mora antičkih Rimljana Neptun, ali i simboli kršćanstva.
Neptun je, kako se već prikazuju antički bogovi, snažan, mišićav i oholog držanja na kočiji od školjke, u koju su upregnuta dva krilata konja bogatih griva, jedan je miran, drugi divlji. Neptun i konji simboli su mora, koje je nekad divlje i uzburkano, a nekad mirno.
More je toliko bilo važno antičkim narodima da su imali posebnog boga za more. Tu su ispred i bistra voda, slap, kamenje, predivno i raskošno pročelje palače s urezanim imenom jednog od papa te još kipova koji simboliziraju ono što su Rimljani željeli, a želje su to svih ljudi jer predstavljaju život bez gladi i boli. Kipovi žena alegorije su Obilja i Zdravlja. Spremam se poštovati tradiciju, zaželjeti želju i ubaciti novčiće u fontanu. U Rimu sam kod najpoznatije fontane na svijetu – Fontane de Trevi.
Oko mene ljudi – nasmijani, radoznali, veseli, fotografiraju fontanu i jedni druge, ubacuju novčiće, čujem različite jezike, ali osmijesi su kod sviju isti. Osmjesi. Ljudi – bića tjelesna, bića osjećaja, bića misli, bića volje, neki dostatni sami sebi, drugi suosjećajni, neki ravnodušni, neki strastveni, ljudi koji misle da mogu sve i oni koji drže kako ne mogu ništa, ljudi koji stvaraju, osvajaju, istražuju, oni koji vjeruju u boga i traže odgovore izvan sebe te oni drugi koji vjeruju uglavnom u materijalno i sami sebi su mjera svega. Ljudi – oni koji znaju da je stvarnost uvijek kompleksnija i uvijek ima još slojeva iza onog pojavnog. Ljudi koji se drže granica i oni koje te granice ruše. Sve ovo nabrojano i puno toga što nisam napisala svojstveno je ljudima i sve ove njihove osobine oblikovale su civilizaciju.
Postoji činjenična istina ona potkrepljena materijalnim dokazima, ali postoje legende i mitovi. Postoje priče. Ima ovo navedeno gotovo svako starije ljudsko naselje i društvo. Ima ono što se vidi, ali i neku priču, neku tajnu skrivenu iza zidova. Međutim, nigdje se to tako isprepletano vidljivo i nevidljivo ta kompleksnost ljudskosti koja rađa stvaralaštvom ne vidi bolje nego u Rimu. Gotovo svaka građevina ima priču o svom nastanku, pripovijest o sudbinama ljudi vezanih za nju, ali i sloj legende ili mita iza toga. Ovo bi mogli opisati poput krugova unutar krugova.
Primjerice – činjenice kažu Fontana di Trevi djelo je arhitekta i kipara Nicole Salvija. Fontana je barokna nastala u 18. stoljeću, sagrađena tako da je naslonjena zadnjim djelom na nekadašnji „Palazzo Polo“ – sada zgradu sjedišta Grafičkog zavoda Italije. Naručio je gradnju fontane papa Klement XII. Ni arhitekt Salvi ni papa Klement XII. nisu doživjeli završetak gradnje fontane koja je trajala dugo 30-tak godina.
Međutim, na ovom mjestu postojala je već fontana, a prije nje još jedna sve do godine 19. p. n. e. kada je po nalogu velikog državnika i vojskovođe Marka Agripe, inače zeta prvog cara Augusta, napravljen vodovod lijepog imena Aqua Vergine – vodovod Djevice. Na mjestu fontane je bio završetak ovog vodovoda, koju je dovodio čistu vodu iz 20 kilometara udaljenog izvora. I ne samo to ovaj akvadukt dug 20 kilometara ispod zemlje i danas je u funkciji znači već dvije tisuće godina. Prema legendi djevica – djevojka se ukazala Agripi i rekla mu gdje se nalazi živi izvor vode, a prema povijesnom zapisu djevojka je zapravo pokazala vojnicima, koje je Agripa poslao, gdje je izvor iz kojeg se mogao napajati akvadukt. Na prvom nivou sadašnje fontane nalazi se uklesan reljef s likom ove misteriozne djevojke. Tko bi znao što je činjenica, a što mit. Možda je neka djevojka i rekla Agripi inače čovjeku skromnog porijekla koji se izdigao svojim genijem u visine, za postojanje izvora.
Drugi sloj priče o fontani govori o Nicoli Salviju uspješnom rimskom arhitekti koji je umro rano, a navodno gradnju fontane njegovo krunsko djelo karijere odnosno boravak na gradilištu mu je zagorčao nitko drugi nego brijač iz obližnje brijačnice. Brijač je uredno svako jutro arhitektu dijelio savjete tipa: „Arhitekte, može li školjka biti veća? Arhitekte, možeš li isklesati lijepu ženu u fontani da nju gledam dok šišam?“ Salvi nije odgovarao, zar će on arhitekt izabran od samog pape, voditi razgovore s jednim brijačem. Nakon toga, brijač je zasuo Papu pismima i žalbama kako mu gradnja ometa posao, kako ne želi gledati iz svoje brijačnice svakakve kipove. Salvi se doslovno razbolio od toga svega. Brijač je bio uporan iz godine u godinu. Jedan dan s kolegama arhitektima Salvi je igrao karte popularnu igru trešete te iznenada doživio prosvjetljenje vidjevši kartu asa kupa i sretan iako je izgubio na kartama odjurio od prijatelja. Nakon nekog vremena na gradilište je stigla volovska zaprega, a na kolima ogromna vaza od kamena travertina. Vaza je podsjećala na figuru s karte asa kupa. Arhitekt je naložio da se vaza učvrsti na rub fontane i tako se iz brijačnice pružao pogled samo na nju – ovu vazu, u žargonu prozvanu „Asso de cups“. I dalje stoji potpuno neuklopljena u stil fontane, ali kao trajna lekcija svima koji je žele naučiti.
Treći sloj priča o Fontani di Trevi je legenda o novčićima jedan, dva ili tri koje treba ubaciti za povratak u Rim, za ispunjene želje i za ljubav. Ovaj običaj popularizirali su filmovi čije je mjesto radnje Rim, ali pravo porijeklo običaja je drevni običaj prinošenja darova mjesnim božanstvima na svetim izvorima.
I to još nije kraj priča o ovom kultnom mjestu. Dnevno se u fontanu ubaci oko 4 tisuće eura. Sav novac ide po odluci Grada Rima u Caritas gdje se raspoređuje potrebitima i siromašnima.
Priča o Rimu može biti i priča o njegovim predivnim fontanama i velebnim građevinama koje su nadahnule odnosno zavodile arhitekte diljem svijeta upravo prema riječima svjetski poznatog genijalnog arhitekta Antonija Gaudi: „ Svako umjetničko djelo mora da zavodi“.
Izdvajam još jednu fontanu ljepoticu koju smo posjetili, projektirao ju je poznati Gian Lorenzo Bernini. Na Piazza Navona (op. a. piazza je trg) nalazi se Fontana četiriju rijeka. Tadašnje poznate najveće rijeke Starog svijeta: Ganges, Dunav, Nil i Rio de la Plata simbolički su prikazane divovima. Div Nila ima prekrivenu glavu jer se u doba gradnje nije znalo gdje je izvor Nila. Na vrhu fontane je Papin grb, golubica i maslinova grančica. I ovdje u pozadini gradnje fontane krije se priča o suparništvu dvojice nekadašnjih prijatelja i suradnika, a poslije rivala velikih arhitekata baroka. Gian Lorenzo Bernini i Francesco Borromini su ova dva izuzetna umjetnika pokrovitelji čijih djela su bili pape.
Inače sama Piazza Navona je trg koji je izvorno bio Domicijanov stadion te građevine svaka za sebe arhitektonske barokne ljepotice slijede njegov ovalni oblik. Uz ovu fontanu tu su na trgu još dvije fontane.
Po nekim podacima Rim ima više stotina fontana različite ljepote, kulturne vrijednosti i starosti. Rimske fontane nastajale su na mjestima pitkih izvora vode i služile su građanima Rima za opskrbu vodom. Uz njih Rim se diči mnoštvom takozvanih „velikih nosova“ u žargonu Rimljana to su „nasoni“. Radi se o javnim česmama s besplatnom pitkom vodom. Ovo me oduševilo u Rimu, a još više kada sam doznala za aplikaciju koja na pametnom mobitelu pokazuje lokacije ovih česmi. Tako se priče o Rimu razvijaju i obogaćuju dalje u 21. stoljeću. To je pravilo ljudskih živih naselja – priča se dok god su tu ljudi nastavlja dalje. Nikad nije gotovo…
Još jedna građevina neizostavna je prilikom posjeta Vječnom gradu. Radi se o Koloseju ogromnoj areni sagrađenoj u doba cara Vespazijana. Arena je to koja je nadahnula sve druge arene sve do današnjih stadiona, koje isto tako zovemo arenama. A, moderni borci – gladijatori su sportaši, ljudi koji pokazuju što sve može ljudsko tijelo. Kolosej je na UNESCO-vom popisu svjetske baštine i jedno je od sedam modernih svjetskih čuda. Car je Vespazijan rekao kako Kolosej je dar rimskom narodu, sama proslava otvaranja je trajala 100 dana, a otvorio ga je Vespazijanov sin i nasljednik Tit Flavije. Kolosej je imao 80 ulaza kroz kojih je 50 tisuća posjetitelja, koliko je primao, moglo izaći u slučaju opasnosti za petnaest minuta. Mudri rimski inženjeri na koje bi se itekako trebali ugledati današnji graditelji modernih arena. Ipak nekadašnje borilište gladijatora danas je mjesto molitve. Svakog Velikog petka Petar naših dana predvodi Križni put. Papa Benedikt XIV. je 1749. proglasio Kolosej svetim mjestom gdje su ubijeni mnogi kršćani i postavio postaje Križnog puta. Kada je Kolosej otvoren Tit je iskovao novčić – sestricij na kojem je prikazan Kolosej. Na talijanskoj inačici kovanice eura od 5 centi je prikazan upravo Kolosej. Priča o Kolseju se nastavlja dalje jer građevina u kojoj su toliki umrli i javno pogubljeni postala je simbolom međunarodne kampanje protiv smrtne kazne, koja je u Italiji ukinuta 1948. godine. Od tada Gradske vlasti Rima mijenjaju boju noćnog osvjetljenja Koloseja iz bijele u zlatnu kada osobi osuđenoj na smrt bilo gdje na svijetu izmjeni kazna ili ako neka država ukine smrtnu kaznu.
Rim je priča koja teče i razvija se i dalje. Priča je to o nama – ljudima.