piše: Slavica Jurčić
Ovih dana sam imala vremena razmišljati o sebi ali i o drugima.
Moj život se potpuno promijenio od kad sam oboljela, svi već znaju da imam dijabetes i da si četiri puta dnevno mjerim razinu šećera u krvi i zatim si dajem inzulin.
Moja djeca i suprug su puni razumjevanja i vode brigu o meni, pomažu mi jer mi je njihova pomoć neophodna.
Nedavno sam imala zdravstvene poteškoće i otišla sam sama na hitan prijem, opisala svoj problem primljena na obradu i za sat i pol dobila potrebnu terapiju koju sam odmah počela koristiti.
Na spomen moje dijagnoze vidim veliku sućut u očima mojih sugovornika pogotovo doktora koji mi uvijek ponavljaju da je uzrok svih poteškoća visoki šećeri u krvi.
Prvi znakovi dijabetesa prije desetak godina su bili suha usta,učestalo mokrenje, žeđ i gubitak tjelesne mase.
U roku od šest mjeseci izgubila sam preko deset kilograma.
Moja sreća u svoj toj bolesti je da imam dobru doktoricu opće prakse koja me prati i savjetuje, ali i bolnica u Slavonskom Brodu ima tim stručnjaka koji vode dnevnu bolnici za pacijente sa dijabetesom.
Medicinske sestre koje rade sa pacijentima su odlične, njihovi savjeti o životu i načinu prehrane pomogli su mi da se bolje snalazim u računanju pojedenih jedinica hrane.
Samo kontrola je najvažnija, disciplina također.
Ipak ponekada i ja posegnem za onim što je meni zabranjeno: šećer, bijelo brašno, voće koje je u određenim tj. manjim količinama, dozvoljeno.
Meni je zdravlje opasno narušeno, ipak ne fali mi života, živim ga i dalje, i pazim na sebe, jer drugačije ne mogu funkcionirati.
Svima koji čitaju ovaj tekst može se isto desiti ali prevencijom se može na vrijeme reagirati i spriječiti da nastane veća šteta u organizmu…