piše: Štefica Vanjek
Reče neki dan moja zgodna susjeda: “Poslije dnevnika da bi se smirila, najbolje da pustim neki horor film.” I samoj mi tako dođe jer ove mešetarenje s poznatom korporacijom prešlo je sve mjere normalnog razuma, ovo malo mojih vijuga još u funkciji intenzivno pokušava povezati sve rečeno u vijestima.
Kad sve razvuzlam masno opsujem, a znate, stručnjaci su dokazali da inteligentni ljudi psuju. Bože moj, na koliko mi je kvocijent inteligencije narastao ovih desetljeća, baš bi morala provjeriti, za usporedbu s onim od prije, ali ne da mi se ispunjavati one bezvezne testove.
Dok nas zabavljaju jednom aferom, prodaja drugih dobara prolazi ispod radara. Poljoprivrednici zapomažu, vidjet ćemo što će im obećati Turci i sa čim će gnojiti zemlju.
Bem ti svetu repu, u ovom svaštaraju ne znaš tko pije, a tko plaća, tko zna, a tko ne zna. Moje vijuge razmišljaju o šeiku i pijesku (čujem, kažu da to nije uopće šeik, već bjelosvjetski mešetar u dosluhu s domaćim mešetarima, a što da kažem, na žalost, ne poznam ga), malo pozitive, možda ćemo imati kakve privilegije kod ljetovanja u pustinji tko bude imao za kartu do tamo, a možda i Istanbul postane obećani grad, a ne, ne (tamo vrebaju teroristi), ne bih baš voljela nastradati na odmoru.
Ne vjerujem ja više prodavačima magle koji nas uvjeravaju da ćemo se uskoro voziti vlakovima na baterije, ( normalo, ako pruge budu radili Kinezi), možda ti neće kasniti kao ovi današnji satima, a možda će u njih ugrađivati žnj baterije pa će one stalno krepavati, briga za okoliš će biti vrhunska, u svakoj grabi biti će nešto smeća.
Osam tisuća eura plaću (jel´ se to netko negdje najeo gumenih bombona natopljenih zna se čime, utvrdila je policija), ajme koliku ću onda ja imati mirovinu, možda ću si moći priuštiti izlet u Dubrovnik (ma moš mislit), ne znam jel´ mu to puni mjesec utjeöe na san, ili je sletio s Marsa, pa ne zna gdje živi.
Imam u smoönici spremljeno mnogo ukrasnih bočica, pa ću u njih sakupiti prosutu maglu, možda je pokušam prodati kada dođu još lošija vremena koja su na pomolu (a gdje će gore!)
Ne znam kako penzić zaradi pola milijarde u kratkom roku (voljela bih ga upoznati, ali očito je internetski nepismen, a možda i ono drugačije, da i mene uputi u takav posao, ha, ha mene bi porezna odmah našla i za koju kunici više), ma u biti znam, kao što cijela država zna, čak i onaj koji nije završio škole zna o kakvom se mešetarenju radi, ali svi držimo glave u pijesku i šutimo dok nam sirotinju pojedinci kradu (ne mogu napisati da smo nojevi jer i oni su pametniji od nas).
Jedna po jedna strateška (tako kažu) kompanija se gasi, nestaje, za radnike nikoga nije briga, ni vlasnike ni vlast.
Baš me zanima tko će prodavačima magle zarađivati za masne plaće za koje poneki ne zaslužuju ni za kruh i vodu jer ih nikad nema na radnom mjestu ali će zato nesmiljeno grabiti u mirovinski fond za koji sam ja gulila četrdeset šest godina među djecom i odraslima.
Koliko čujem još je jedna strateška prehrambena kompanija ostala, ali i na njoj već netko drži šapu, srediti će i nju vješti mešetari zato su se i izborili za pozicije, neće više biti jeftine “bakine juhe“, i drugih finih domaćih proizvoda.
Hvata me pomalo strah, čini mi se da sam postala baba Vanga, ili Nostradamus jer sve što unaprijed vidim to se i dogodi. Već sam u panici što vidim u budućnosti, dođe mi da pakiram kofere i bježim glavom bez obzira, makar i u Tunguziju.