Ruža Zubac-Ištuk
U moj se život uselila samoća,
nešto najljepše što mi se moglo dogoditi,
nakon buke koja mjeri čovjekovu izdržljivost.
Imam vremena razgovarati s Tobom
o vjetru što donosi trenutke svjetlosti
u prepunim vrčevima ljubavi i vjere
za kap istine
u pogledima britkim poput sječiva
nad krvlju nevine dječice.
Razgovarat ću s Tobom očima širom otvorenim
da vidim izlazak sunca kroz tamu što prebiva u meni
na nesreću nevjere što potapa obale spasenja
u srcima punim uzvišenosti sebe
dok blaguju na Zemlji ne zazivajući
Tvoje sveto ime.
Nudim Ti svoju slobodnu volju
jer me prožima osjećajem svemoćnosti
nad klasjem pšenice u gladnom polju,
i od mene čini čovjeka praznim dovijeka.
Pokaži mi izvore svoje milosti
da ne zakasnim ljubiti i one koji ne ljube mene,
jer samo u ljubavi vječnoj
ni u samoći nisam sama.