DOM

Igor Petrić
Dalje, dalje no što možete i zamisliti
leži mali, sasvim mali komadić zemlje
na kojem, nekad davno, imala je dom.
Više ga se i ne sjeća najbolje,
ali tamo je,
tamo gore negdje iza sazviježđa Oriona,
skriven duboko u tami Svemira,
i kao da u tišini nemira spava godinama.
Ponekad s tugom u očima poželi vratiti se,
otići s ovoga mjesta kako bi ostala,
ostala zauvijek
skrivena u sjenama pradavnih stabala
što visoko iznad obzora dodiruju oblake.
Ponekad jednostavno želi otići,
sakrit se negdje drugdje kako bi zaboravila sve,
ali ne može. Navikla se već na ljude.
Ponekad samo sanja o čudnim stvarima
kako ne bi zaboravila odakle je.
Ponekad budi se nasmijana iako spavati želi.
Poznajem li ju dovoljno?
Poznajem li ju uopće?
Ponekad,
samo ponekad pitam se,
dok pogledom pratim njezine otiske
kako polako nestaju,
rastopljeni kišnim kapima.