SAMO BUDI MOJ PRIJATELJ

MOJE RAZGLEDNICE: Nova Gradiška ili o prijateljstvu

tekst i foto: Marijana Šundov

Imamo svi ljude u fizičkoj blizini poput susjeda ili radnih kolega, ali često nema bliskosti. Ništa više osim kurtoaznih pozdrava, i tako godinama. Jednostavno „nismo kliknuli“. Imamo i ljude s kojima smo bliski, dijelimo dobro i zlo, nalazimo se često u različitim prigodama, s mislima kako je to pravo prijateljstvo. Nešto se dogodi izvan ustaljenog ritma neka bolest ili potreba i shvatiš kako to nije ono prijateljstvo kakvo si mislio da imaš. To se meni dogodilo, a sada nakon jedne vremenske distance mislim kako je taj odnos bio i ostao isti, ali ja sam se promijenila.

Treba ulagati u bliske odnose, poput prijateljstva, kako bi trajali. Što ulagati? Ne novac, ne poklone jer prijateljstvo se ne dobiva kupovanjem – treba ulagati prije svega vrijeme koje odvajamo za tu drugu osobu, i to vrijeme protkano pažnjom, dobrotom, poštovanjem, suosjećanjem, iskrenošću…Ovdje ne mislim kako se moramo u svemu slagati, iskren razgovor pomaže nam razbistriti naše misli, možda i razbiti neke predrasude. Iskren razgovor neophodan je među prijateljima.

Postoje i ljudi – prijatelji, fizički daleko jer vas je život odveo na različite stane, ali to su ljudi bliski ti duhom i kada se sretnete samo nastavite razgovor. I znaš kako se na njih možeš osloniti. Blagoslovljeni su ljudi koji imaju takve prijatelje, u mom slučaju prijateljice. Uvijek se radujemo jedna drugoj, zahvalne za ponovno nađeno vrijeme i nastavimo razgovor kao da smo se jučer vidjele.

Međutim, postoje ljudi koje sretneš u jednom trenutku života i čini ti se da si ih znao cijeli život, kao da si ih jednostavno prepoznao. To se dogodilo suprugu i meni na hodočašću u Rimu. Upoznali smo Jasnu i Davora, supružnike s kojima smo nakon zajednički provedenog vremena osjetili razumijevanje i bliskost, kao da ih znamo cijeli život. Nakon druženja u Rimu i Padovi, sa zadovoljstvom smo prihvatili poziv da se nađemo ponovo.

I evo nas, nalazimo se u Novoj Gradiški, za koju je vezana Jasnina i Davorova ljubavna priča, koja traje još od učeničkih dana. Kišni je i prohladni dan, međutim, uz odluku kako nam kiša i hladnoća neće pokvariti druženje, počinjemo svoju zajedničku šetnju ispred lijepe, klasične zgrade. Fasada je boje vanilije s tamnijom nijansom oko prozora i vrata, a ukrašavaju je nizovi starinskih visokih prozora i veliki natpis „ DRŽAVNA REALNA GIMNAZIJA“. Podsjeća me zgrada na moju sarajevsku Prvu gimnaziju, a kako i ne bi kada je negdje u isto vrijeme i iz iste nazovimo to „radionice“ osmišljena i sagrađena. Njih dvoje Jasna i Davor pričaju nam o svojoj školi i odrastanju u Novoj Gradiški, najmlađem gradu u Hrvatskoj.

Povijest novogradiške Gimnazije počela je 1892., uvrštenjem Nove Gradiške u plan Izidora Kršnjavog tadašnjeg predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu pod imenom „Stotinu škola i crkava u cilju kulturnog uzdizanja Hrvatske“. Ime projekta opisuje i cilj – kulturni napredak Hrvatske jer u to vrijeme, najblaže napisano „teško“ vrijeme banovanja Khuen-Hédervárya, zagovornika velikomađarskih ideja, Hrvatskoj prijeti mađarizacija. U to i takvo vrijeme, živi i radi Izidor Kršnjavi.

On je izuzetna i svestrana osoba hrvatske kulturne i umjetničke scene, izuzetno nadaren i jako vrijedan  – razmišljam o njegovom životu. Bio je prvi profesor povijesti umjetnosti na Sveučilištu u Zagrebu. Potaknuo je osnivanje Društva umjetnosti, Muzeja za umjetnost i obrt i Obrtne škole, prvi je bio ravnatelj Strossmayerove galerije starih majstora i još puno toga. Međutim, nekad nije dovoljno biti „samo“ izuzetan jer Kršnjavi je doktor prava, doktor filozofije, pisac, pjesnik, slikar, novinar, publicist i još puno toga ili kako je napisano za njega kako je lakše reći što nije bio. Uglavnom to sve ne bi bilo dovoljno bez visoke političke funkcije s koje se može djelovati. Kršnjavi je to znao i želio najbolje iskoristiti vrijeme za svoj narod. Netko diže bune, a netko djeluje unutar sustava. Treba i jedno i drugo ovisno o društvenoj situaciji i vremenu, međutim potrebno je na kraju učinjeni izbor ocjenjivati preko ostvarenih rezultata. Kršnjavi je politički pragmatik, koji je postao saborski zastupnik na listi Narodne stranke bana Khuen-Hédervárya (u žargonu prozvani „mađaroni“) te tako postao predstojnik spomenutog Odjela za bogoštovlje i nastavu. Napisao je itekako svjestan „olovnog“ vremena u kojem živi: „U teškoj borbi za opstanak naroda kultura je jak i sjajan štit“. I dao se na posao. Zagreb njegov centar s onim prepoznatljivim „premazom“ srednje-europskog kulturnog sjaja, bi izgledao drugačije jer brojne reprezentativne zgrade i urbanistički sklopovi u središtu Zagreba projektirani su i sagrađeni upravo uz njegov angažman poput gimnazije u Zagrebu, Glazbenog zavoda i dovršenja zgrade Hrvatskoga narodnog kazališta.

Nastanak samog grada Nove Gradiške je ranije u vremenskom povijesnom nizu od samog osnutka škole. Kako bi škola imala svrhu već trebaju postojati neki učenici. I eto, povijest nam je ostavila zapisanu godinu –  1748. godina. Mjesto utemeljenja je prostor znan kao Vojna krajina. Tadašnja vladarica je Marija Terezija, jedina žena koja je vladala Habsburškom Monarhijom. Kakva je to samo bila vladarica? Meni draga i nekako bliska kroz romane Marije Jurić Zagorke „Grička vještica“. Naša djevojka iz Zagreba, točnije s Griča, grofica Nera optužena je kao vještica i dovedena kraljici Mariji Tereziji. Kraljica je oslobodila Neru i ukinula progone vještica u svojim zemljama. Priča nas kroz seriju romana potom vodi na dvor Marije Terezije, kroz ratove i prilike u kraljevstvu. Dakako spominju se naši krajevi, među njima i Vojna krajina sa svojim živopisnim likovima poput baruna Trenka.  Uvela je kraljica Marija Terezija mnoge reforme, a među njima su bile i one vezane za Vojnu krajinu ili Vojnu granicu, pogranično područje Habsburške Monarhije. Za tu njezinu reformu vezan je i osnutak Nove Gradiške.

Prostor granice nikada nije lak za život, još teži je kada si između dva potpuno različita svijeta kakva čine višenacionalno, habsburško carstvo i višenacionalno, osmansko carstvo, koja se bore na život i smrt. Živi se u strahu. Tko god ima gdje odlazi s tog prostora, a carska vlast pokušava zadržati stanovništvo i ne samo zadržati staro nego i naseliti novo. Bez ljudi nema ni vojske pa tako ni obrane pa tako habsburški vladar daje prebjezima iz zemalja pod osmanskom vlašću povlastice i zemlju. Zauzvrat oni moraju služiti u carskoj vojsci. Zanimljivost je kako u ostatku Monarhije svaki je šezdeseti stanovnik bio vojnik, u Vojnoj krajini je to svaki dvanaesti.  Poznata hrvatska pjesma ima stihove: „Odavno smo graničari stari, čuvali smo granicu na Savi… Čuvali je sa starih čardaka, branili je hrabro od Turaka…“

Tijekom Domovinskog rata Nova Gradiška je bila napadana, linija bojišnice bila je nekoliko kilometara zapadno od grada. Zajedno smo ispred Doma branitelja, kao podsjetnik na rat i razaranja tu su  originalni top i tenk, ali još važnije spomenik palim braniteljima. Zastajemo ispred spomenika s molitvom i pijetetom. Pod dojmom viđenog nastavljamo svoju šetnju prisjećajući se doživljaja iz Domovinskog rata. Jasnu i Davora inače medicinare, Davor je kirurg, Domovinski rat zatekao je u Slavonskom Brodu. Svjedočili su stradanjima ljudi u tom gradu, ranjavanjima, granatiranjima.

Uglavnom u okviru Vojne krajine, a vezano za potrebe vojske utemeljeno je novo naselje. Povijesni izvori navode kako je Dvorsko ratno vijeće u Beču, odlučilo u to novo mjesto premjestiti zapovjedno mjesto regimente iz Stare Gradiške. Mjesto je osnovano 1748., a dobilo je ime „Friedrichsdorf“ po prvom zapovjedniku Gradiške regimente Friedrichu Schmidtu, a 1750. preimenovano je u Novu Gradišku (njemački Neu Gradischka). Mjesto je bilo sjedište Novogradiške pukovnije sve do ukinuća Vojne krajine 1881. godine. Namjena odnosno razlog utemeljenja mjesta odredio je i staru urbanu jezgru grada.

Laganom šetnjom ispod kišobrana s Jasnom i Davorom dolazimo do crkve svete Terezije inače prve zidane zgrade naselja iz 1754. godine. Uz ovu prepoznatljivu baroknu građevinu lijepe sive fasade s bijelim detaljima su i zdanja nekadašnje Glavne straže s skladnim arkadama.

Ispred kompleksa je ugodna popločana šetnica, na travnjaku su biste poznatih ljudi. Izdvajam onu Grigora Viteza. Staru urbanu jezgru gradića činile su uz spomenute građevine, javne zgrade suda i zatvora iz 18. stoljeća. Iza Gradske straže gdje je bio smješten zatvor sada je Ljetna pozornica kako joj i ime kaže urbano mjesto druženja i zabave.  Svaka od ovih građevina je poput knjige iz koje možemo iščitati o ljudskom društvu u kojem su sagrađene.

Laganom šetnjom uz romore kiše evo nas na središnjem gradskom trgu koje nosu ime Trg kralja Tomislava te lijepo uređenom parku sa razigranim spomenikom Tri gracije. Ah, te tri gracije mitske božice imenom: Agjala ili Sjajna, Eufrozina ili Tješiteljica srca i Talija ili Cvatuća inspirirale su brojne umjetnike jer su personifikacija ljudskih tema i dilema: davanja, primanja i vraćanja. Ove novogradiške gracije su razigrane, umjetnik Vinko Fabris ih je zamislio u trenutku igre ili plesa kako tko već od nas promatrača vidi. Puno toga je u oku promatrača.

I tako uz razgovor obišli smo krug i ponovo smo kod Gimnazije. Pored nje je još jedna građevina ljepotica župna crkva Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije sagrađena s početka 19. stoljeća. Stil je prepoznatljiv- barok, a ispred je kip nama tako dragog pape svetog Ivana Pavla II. koji kleči u svojoj prepoznatljivoj pozi.

Grad se najbolje upoznaje razgovorom s njegovim ljudima, ali i šetnjom ulicama i parkovima, osluškujući ritam grada, kroz mirise i okuse. I evo nas  u „Slavonskom dućanu“, tu su rukotvorine od drveta, licitarska srca, odjeća, nakit, ali i kuleni i kulenove seke, razne kobasice, namazi i marmelade, kolači, vina i čajevi. Ljepota ljudskog stvaralaštva i bogatstvo Slavonije združeni za predivni doživljaj.

I to još nije kraj ovog dana ispunjenog ljepotom i druženjem, jer Jasna i Davor nas vode izvan grada u posebni restoran iz kojeg puca pogled na vinograde, a potom u Muzej bećarca u Pleternici. Žele s nama kao što prijatelji rade podijeliti ono što vole u svom kraju. Muzej bećarca klasičnom postavom, potom filmovima i slikama te interaktivnim pristupom poziva nas da se pridružimo pjevanju i komponiranju bećarca. Bilo je ovo druženje za pamćenje.

Ovaj putopis o Novoj Gradiški i prijateljstvu završavam onom prigodnom meni tako dragom rečenicom Alberta Camus: „Ne hodaj ispred mene, možda neću slijediti. Ne hodaj iza mene, možda neću voditi. Hodaj pokraj mene i samo budi moj prijatelj.”

Ukratko, kako je napisano, kako bi imao prijatelje i sam moraš biti prijatelj.

 

0 0 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments