MOJE RAZGLEDNICE: London – prvi dio
tekst i foto: Marijana Šundov
Split, 22. ožujka 2021./ Nedavni intervju koji su dali princ Harry i njegova supruga Meghan Markle te gledanje serije „Kruna“ sjetili su me posjeta Londonu, prijestolnici Ujedinjenog Kraljevstva, gradu suprotnosti, gradu kulture i umjetnosti, a za mene iznad svega gradu povijesti.
Ta povijest, bogata tradicija, pisani i nepisani običaji, rituali i ceremonije se spajaju sa sadašnjošću i žive u Londonu. Nigdje drugdje u svijetu to ne možete doživjeti na taj način kao u Londonu. Na primjer, smjena kraljičine garde sa svom ljepotom starinskih crvenih unformi sjajne „zlatne dugmadi“ je svakodnevna.
Šetaš gradom, pažnju ti privuče bubanj, povici i zvuk koračnice. Zastaneš, moderni vojnici u starinskim odorama stupaju ne gledajući ni lijevo ni desno.
Pomislila sam kako postoje i drugdje predivne ceremonije i uniforme vojnika, ali ova garda ima doista kraljicu.
London je grad palača, ali i grad nebodera, grad radnika i umjetnika, ali i s pravom kraljevskom obitelji, grad bogatih i siromašnih, grad prošlosti i budućnosti i iznad svega grad u kojem se prošlost duboko uvukla u sadašnjost.
Svoju priču o Londonu počet ću s posjetom Toweru (tornju, tvrđavi – u prijevodu). U tekstu koristim englesku riječ Tower, koja je ušla u svakodnevnu upotrebu. Utvrda je to koju je sagradio u 11. stoljeću kralj Vilim Osvajač. Kako mu i nadimak kaže bio je on osvajač, doplovio preko mora, a prijeteći novoizgrađeni Tower iznad srednjovjekovnog grada bio je stalni podsjetnik građanima Londana da je on tu prisutan, motri i pazi – on normanski vojvoda, netko tko svoj plijen ne ispušta iz ruku.
Kasniji kraljevi su dograđivali zidine i gradili građevine unutar tvrđave. Veliki dio povijesti Engleske preko tisuću godina vezan je upravo za Tower. Unutar njegovih zidina bilo je lijepih, ali i strašnih događaja. U prostorijama Towera čekalo se na krunidbu, ali i pogubljenje.
Kada bi kamenje Towera moglo pričati ispričalo bi pravu priču – „igre prijestolja“ igru moći, slave i smrti. Zbog uglačanog kamenja, niza topova, predivnog nakita, kraljevskih dragulja njih preko 23 tisuće te doista prave i danas u upotrebi krune, koji se čuvaju upravo ovdje u Toweru te čuvara u tradicionalnim, starinskim crveno-crnim odjelima, misliš kako se povijest nastavlja i da si eto i ti nekako dio nje. Mnogi od izloženih dragulja se i danas koriste u kraljevskim ceremonijama. Imala sam privilegiju obići ovu – doista u doslovnom značenju riječi – bogatu izložbu.
Tower čuvaju elitni čuvari osnovani daleke 1485. godine tzv. Yeomen Warderi. Nadimak čuvara u žargonu je bio „beefeater“ odnosno žderač govedine. U vremenima gladi i oskudice oni su bili privilegirani kao oni koji su imali govedinu s kraljevskog stola za svakodnevno jelo. Čuvari su bili dio kraljevske garde, morali su služiti najmanje 22 godine u oružanim snagama, imati čin narednika i biti odlikovani medaljom. Tako je i danas.
Sjećam se šetnje po Toweru i kako sam zastala promatrajući takozvana „vrata izdajnika“. Sve što sam čitala o engleskoj povijesti, raskolu unutar Katoličke crkve, svi filmovi i serije o Tudorima kao da su mi se materijalizirali pred očima. Evo ispred mene – jednostavni ulaz u Tower, koji je svjedočio tolikim bolnim osjećajima ljudi koji su kroz njega prošli. Prošli – da se nikad više ne vrate svojem nekadašnjem životu, da umru unutar Towera.
Da, svi smo mi smrtni i umrijet ćemo jednog dana. Nitko ne zna kada – dan, sat i mjesto. Ovi ljudi su to znali. Brodić bi dovezao Temzom osuđenika. Metalna rešetka bi se digla i spustila iza njega ili nje. I kako onda na ovakvim mjestima ne razmišljati o smislu i prolaznosti života. Pomislila sam kako je cijeli život priprema za smrt, za prolazak kroz konačna vrata. Padaju mi na pamet riječi iz molitve „Zdravo Marijo“ koju ja svakodnevno molim:
„ Moli za nas grešnike sada i na času smrti naše“.
Sve je tu sadržano cijela mudrost tko je želi razumjeti. Živi koncentriran na sadašnjost, znaj jednog dana ili noći je i sat smrti. Nisi nikada sam ako je uz tebe preko molitve nebeska Majka. Smrt nije kraj za one koji vjeruju.
Vrata je izvorno sagradio kralj Edvard I., ali ne u svrhu ulaska izdajnika nego kao vodeni ulaz u Tower. „Vrata izdajnika“ su ime dobila u turbulentnim, nasilnim vremenima vladavine dinastije Tudor, kada su najviše i bila korištena. Bilo je to doba raskola i progona. Gotovo nitko nije bio siguran. Sam kralj nasljednik iz nove dinastije koja je isplivala kao pobjednička nakon Ratova ruža nije se osjećao sigurnim. Dinastiju Tudor je tek trebalo učvrstiti. Bojao se Henrik VIII. za svoje prijestolje, i za svoj život. I time se rukovodio. Tko je koristio tom cilju bio je u milosti. Onaj tko je po mišljenju kralja to ugrožavao bio je uklonjen – članovi kraljeve obitelji – supruge i rođaci, nekadašnji bliski prijatelji.
Tako je po zapovjedi Henrika VIII. kroz ta vrata doveden njegov bliski prijatelj nekadašnji lord kancelar, sada mučenik i svetac Thomas More. Za njega se vezuje izreka kako umire kao kraljev vjerni sluga, ali je sluga Božji prvo. Thomas More je bio filozof i pisac brojnih djela među njima i „Utopije“, knjige o idealnom društvu. More međutim nije pogubljen zbog ideja iz „Utopije“ nego jer nije htio priznati svjetovnog kralja kao poglavara crkve.
Jedan drugi britanski velikan stoljećima poslije – Winston Churchill se pohvalno izrazio o „plemenitom i herojskom“ suprotstavljanju sir Thomasa Morea „agresivnom nacionalizmu koji je uništavao jedinstvo kršćanstva“. Churchillovo mišljenje je bilo kako „Henrik VIII. sa svojom okrutnom sjekirom nije odrubio glavu samo mudrom i darovitom kancelaru, već i sustavu koji je, iako u praksi nije uspio živjeti u skladu sa svojim idealima, dugo vremena ostvarivao najljepše snove čovječanstva.“
Thomas More pogubljen je u Toweru. I nije bio jedini. Poslije njega pogubljena je tu unutar zidina u dvorištu vjerojatno najintrigantnija engleska kraljica Ann Boleyn. U tri godine je od obožavane žene zbog koje je kralj prekinuo s Katoličkom crkvom da bi je oženio doživjela sudbinu osuđenice. Jednostavni spomenik na zelenoj travi, stakleni krug u koji su upisana imena svim plemenitaša tu pogubljenih, od kojih su i tri engleske kraljice izaziva kod mene misli o krhkosti ljudskog života, slave i moći.
Iz Towera pogled se pruža na najvjerojatnije jedan od najpoznatijih mostova na svijetu – Tower Bridge. Na tom mjestu bili su mostovi još od doba Rimljana, a mnogi posjetitelji misle kako je most sagrađen kada i tvrđava kojoj duguje ime. Međutim sadašnji most je sagrađen stotinama godina poslije u 19. stoljeću. Skladno se uklopio s Towerom jer je sagrađen u gotičkom stilu i ozidan kamenim ciglama.
Ovaj dio priče o Londonu završit ću sjećanjem na jedinstvenu ceremoniju, kojoj sam imala privilegiju prisustvovati. Radi se o proslavi Kraljičinog rođendana kroz veličanstvenu smotru koju izvode pripadnici kraljičine straže – pješaci i konjanici – Trooping the Colour.
Nazočna je bila kraljica Elizabeta II. koju su dovezli u tradicionalnoj kočiji. Na povijesnom trgu Hourse Guards Parade okruženom znamenitim zgradama i spomenicima održavala se ceremonija utemeljena 1748. godine za proslavu rođendana Edwarda VII. Ceremoniji uz visoke uzvanike za koje je propisano kako trebaju biti odjeveni, uključujući obvezne šešire za gospodu i dame, mogu prisustvovati sa strane parka i obični građani.
Sjećam se živo lipanjskog, prohladnog dana i vjetra koji je pokušavao ukrasti mi šešir, kočije s Kraljicom, koračnica i zvukova bubnja, konja, vojnika u skladnom maršu, a najviše se sjećam radosti i uzbuđenja što sam eto na takvom jednom događaju.
Nisam ja zagovornica monarhije, ja sam samo zaljubljenica u povijest, onu povijest koja nadahnjuje i koja nas uči. Treba sve preispitati, a one lekcije koje smo kao društvo naučili samo treba primjenjivati. Povijest ne počinje od određenog političara. Treba poštovati dobro koje je netko napravio makar se politički ne slagali s njim.