PULA 2. dio
tekst i foto: Marijana Šundov
Pula/ Ispred mene suncem obasjana kamena vrata – skladni luk i po dva ukrasna stupa sa svake strane. Iznad luka su na vrata s obje strane uklesana leteća bića.
Znam, nisu to anđeli, stari Rimljani nisu u njih vjerovali, to su prikazi božice pobjede Viktorije, a slave tri brata iz obitelji Sergijevaca.
O tome svjedoče i u kamen urezana, od starosti posivjela slova. Slavoluk ili kako ih Puljani još nazivaju Zlatna vrata, sagrađena su između 29. i 27. godine p. n. e. te tako preko dvije tisuće godina podsjećaju na prolaznost slave i ljudskog života. Podsjećaju na ljude, koji su tu nekoć živjeli na njihova vjerovanja i običaje.
Tako su Zlatna vrata ne samo prolazak iz jednog gradskog prostora u drugi nego svojevrsni portal u nekadašnje vrijeme.
O vjerovanjima antičkih Puljana svjedoči Augustov hram posvećen božici Romi, zaštitnici grada Rima i caru Augustu. Gradnja hrama datirana je između 2. godine p. n. e. i 14. godine n.e. Pomislim – hram građen na prijelazu, ne samo stoljeća nego i era – one prije i poslije rođenja Krista.
Stoji tako u Puli taj hram sa svojim vitkim stupovima i podsjeća na Rimsko Carstvo. Podsjeća na nekadašnju vjeru u bogove, puno bogova. Bogovi su ponekad kod Rimljana poput cara Oktavijana, poslije nazvanog August, postajali i iznimni ljudi. Ljudi koji su svojom voljom oblikovali svijet u kojem su živjeli. Oblikujući svijet, oblikovali su i živote ljudi, koji su ih tako smatrali bogovima.
Hram je sagrađen na Forumu, središnjem gradskom trgu, koji je imao svaki antički grad pa tako ga je imala i još ga ima – Pula.
Volim takve gradove, gdje život traje tisućljećima, gdje možeš vidjeti i dodirnuti prošlost. Tako te od povijesti ne dijeli prostor nego samo vrijeme. Prošlost u takvim gradovima, koji opstaju i traju, nije i ne može biti ta kojoj se robuje. Tada ne bi bilo života. A, život ide dalje, novi ljudi grade svoje građevine, a ove stare su svojevrsni začin svakidašnjici. I više od začina, za mene podsjetnik o prolaznosti nekadašnjih carstava, prolaznosti života, prolaznosti običaja pa i samih vjerovanja. Stari gradovi poput Pule su svojevrsni portali – vrata u povijest.
Naslonjena na zidić promatram Augustov hram. Sada već popodnevno sunce izdužuje okolne sjenke – ljudi, stabala i građevina.
Promislim gledajući duge sjenke koje su nerealna slika svojih objekata – može se krivo vidjeti, a slijedom toga krivo misliti, raditi i vjerovati. Sve to povezano – osjeti, osjećaji, misli, djelovanja, vjerovanja – spleteno čini život svakog čovjeka. I čovjeka samog. Kaže se kako je čovjek ono o čemu po cijele dane misli.
Međutim postoje i trenuci preispitivanja, spoznaje, promjene, ukratko, za mene trenuci Milosti. Sretan je onaj čovjek, koji preispituje svoja vjerovanja i svoje misli. Ne treba živjeti nesvjesno. Mislim kako je blagoslovljen onaj čovjek, koji ima što više takvih trenutaka prosvjetljenja. Obično patnja natjera čovjeka na promjenu. Kada shvati da ne može više. Sretnog li čovjeka, koji iz svojih padova nešto nauči, digne se i ide dalje. Život ga ne lomi – ustaje i nastavlja. Često u istim životnim okolnostima, ali na drugi način. Takvi ljudi u mojoj vjeri su sveci. Kaže se kako se sveci ne rađaju, sveci postaju svojim izborima iz dana u dan.
O jednom malo modernijem i drugačijem od antičkog sloja povijesti svjedoči jedan brončani kip. Iza Zlatnih vrata braće Sergijevaca, srela sam, a možete i vi, udobno smještenog s nogom preko noge, na terasi kafića znakovitog imena Uliks, ni manje ni više nego slavnog James Joyca. Poznatog Irca je potraga za poslom dovela na naše, jadranske obale. Joyce je predavao engleski jezik austrijskim časnicima, kojih je Pula tadašnja carska, ratna luka bila puna. Sačuvana su neka Joycova pisma, koja je pisao bratu i ocu iz Pule. U jednom od pisama mladi Joyce piše kako je Pula pomorska baza u kojoj se govore tri jezika: njemački, slavenski i talijanski. Joyce je iz Pule otišao, a na njegov boravak sjeća nas brončani kip djelo akademskog kipara Mate Čvrljka.
I tako Joycov kip uvodi nas u posebne godine kada je Pula bila glavna ratna luka i pomorska baza velike Habsburške Carevine. Na tu povijest podsjećaju pulske utvrde te cijeli fortifikacijski prsten. Nedovoljno istražen i iskorišten izuzev podzemne ulice Zero Strasse
Sjetim se posjeta Luxemburgu i njegovih utvrda i zidina obnovljenih i otvorenih za turiste. Tako trebamo napraviti i mi, a imamo što pokazati.
U Puli su ne samo utvrde nego cijela gradska jezgra, javne zgrade i vile svojim jedinstvenim stilom podsjetnik na Austro-Ugarsku, čiji smo sastavni bili dio.
Kamen temeljac budućeg pulskog brodogradilišta, koji će biti dio šireg kompleksa Arsenala, položila je čuvena Sissi odnosno carica Elizabeta 9. prosinca 1856. Kako piše francuski novinar i publicist Charles Yriarte, koji je putovao jadranskim priobaljem, kasnih godina 19. stoljeća i objavio putopise „najveća prednost Arsenala činjenica kako je sagrađen planski, odjednom, kao dobro osmišljena cjelina što ga je razlikovalo od većine drugih europskih baza koje su bile aglomeracija zgrada podizanih kroz vrijeme po potrebi“. Yriarte nastavlja zadivljeno opisujući što vidi: „Prolazeći pokraj golemih oklopnjača usidrenih u zaljevu imali smo priliku vidjeti u stanju mirovanja glasoviti Kaiser koji se proslavio kod Visa.“ Brod Kaiser porinut je 1858. s navoza pulskog brodogradilišta ( o. a. sadašnjeg Uljanika).
Pula je tada jedan od najpoznatijih gradova Carevine jer vojska gradi utvrde, a mornari su isto tako iz svih krajeva – svi šalju razglednice doma iz Pule. Tako razglednicama poput današnjeg FB pridonose reklami grada.
Višenarodna carevina se raspala, a tisuće mornara vječno ostaše u Puli – kao nijemi svjedok toga stoji Mornaričko spomen groblje. Groblje je obnovljeno, uređeno poput parka i spomenik je pod zaštitom Haške konvencije. Na ovom groblju ne vrše se ukopi. Na njemu u hladu čempresa počivaju oko 150 tisuća mornara i vojnika zajedno sa svojim zapovjednicima među kojima i 12 austro-ugarskih i jedan turski admiral. Čiji su to bili voljeni svjedoče spomen ploče na različitim jezicima – hrvatskom, slovenskom, talijanskom, njemačkom, mađarskom…
Na vanjskom zidu crkvice sv. Nikole nalazila se spomen-ploča Janku Vukoviću-Podkapelskom, koji je potonuo zajedno sa brodom SMS Viribus Unitis, dana 1. studenog 1918. godine. Danas je original ploče u Vojnom muzeju u Beču. Inače admiralski brod SMS Viribus Unitis, koji je po završetku Prvog svjetskog rata prešao u hrvatske ruke odnosno tada pod Državu SHS potopili su talijanski diverzanti u samoj pulskoj luci. Znači radilo se o prvom brodu hrvatske mornarice mučki potopljenom iza završetka rata.
Pula danas sa svom svojom drevnom baštinom ali i onom sadašnjom – uličicama, mirisima, parkovima, predivnim za kupanje Zlatnim stijenama, delikatesama poput mirisnog, istarskog pršuta od istarskih uzgojenih svinja, djevičanskog, maslinovog ulja, posebnoj tjestenini istarskim fužima i pikantnim tartufima, maneštri, jedinstvenim vinima malvazijom i teranom – uvodi nas u sadašnjost i slavlje života.
Napuštajući Pulu s pogledom na more i mornare, koji tu počivaju daleko od mjesta gdje su rođeni, na carstva koja su oblikovala prostor i živote ljudi, mislim kako smo svi mornari koji plovimo po moru od života.
Koja li carstva oblikuju naše živote?
Ponekad nam se čini da znamo kamo plovimo i svojim brodom upravljamo sigurno. Ponekad nam se čini kako će nas vode potopiti. A, ponekad nam se čini kako smo stigli u mirnu luku. Ja znam na Zemlji takve mirne luke za nas ljude nema. Život je putovanje i mi putujemo …do susreta na kraju svih nam ljeta.