Lucija Vinogradac
polako me zove noć
šapuće mi kroz vjetar
uvjerava me tihim glasom
uvjerava da ovakvima
nije mjesto u četiri zida
ne znam laže li me
osjećam da ne
govori mi kako je mjesec
pitao za mene
pitam: hoće li i on
slomiti što mi je
ostalo od srca,
noć šapuće: ne
on slomljene sastavlja
pitam ponovo: kako
tišinom mi odgovara
kreni!
čujem: kreni kamo te duša vuče
ondje će ti i srce
pronaći dijelove
za koje nisi ni znala
da ti fale
voljet ćeš kako nisi ni znala
da možeš
pronaći ćeš sebe
gdje nisi ni znala
da moraš tražiti
samo
kreni