STRAH OD LETENJA

Ili, zašto (ne)volimo(o) blagdane?

piše: Milan Rajšić

Kraj godine gospodnje 2567., u mjesecu Kartiku, a u godini Zmaja. Ili tako nekako. Nisam baš siguran. Ne poznajem ni kršćanstvo, a o budizmu…? Nemam blage veze!
Čudno loša godina, iako je njezin broj djeljiv s jedan, dva i četiri, a u kojoj ništa nije bilo djeljivo s već viđenim u 72 godine života.

Na Zapadu ništa novo!
Na Zapadu ništa novo!

Posljednje pripreme za predstojeći armagedon: grade se skloništa, kupuje hrana i voda, traži se gas maska viška…

Ne zaboravite na jod!!!

Ludostima novoga vrloga zapadnoga svijeta, ni kraja ni konca.

Svjetlo na kraju tunela se ni ne nazire.

Budite bez brige. Nije baš sve pred nama tako tamno.

Pred nama su svijetli trenuci. Pred nama su Božić(i) i Nove godine…

Dva najljepša i najsvečanija obiteljska događaja.

U jednome slavimo rođenje, a u drugome se veselimo Kraju, kako bi bezbolno prešli u neki Početak.

I za jedno i drugo slavlje, bilo bi dobro da smo okruženi bližnjima. Tek onda ovi obiteljski praznici, iliti blagdani, imaju vrijednost.

A kako biti u zajednici, kad točna njemačka statistika pokazuje da više od trećine žitelja Zapada, žive sami?

Kako dalje i što sad?

Ostati sam bio bi dokaz gubitništva, a nitko baš ne voli biti gubitnik.

Otici na svečani ručak ili večeru s rođacima ili prijateljima, par sati odglumiti sreću, zadovoljstvo i uspješnost…

…ili možda reći istinu i samo istinu? Svađa i suze su uračunati.

Ulice višemilijunskog Bangkoka su ovih i narednih dana prepuni onih koji su zajedništvo došli potražiti na jugoistoku Azije.

On ovdje, za malo novaca, može dobiti nju, moderno zapadnjački rečeno “hostesu”, da mu pravi blagdansku zajednicu. Nema više samoće, tek malo stida i srama, pa ona mora hodati par metara iza njega, kako ga ne bi osramotio slučajni susret s poznanikom.

A ona? Što da radi ona u potrazi za njim?

Pravac zapadna obala Afrike. U Gambiji je Eldorado za precvjetale feministkinje.

E, one su puno, puno moralnije od Fritzeva, Hansova, Giovania…

One svoga, sitnim novcima plaćenog, još maloljetnog, uprkos tamnoj boji kože crvenog u licu, odabranika srca, čvrsto stisnu uz sebe.

Sigurno je sigurno. Da se ne predomisli i ode.

Kakav bi to praznik bio, biti sam i još u Africi.

Gdje on traži njega, često sam sretao tijekom putovanja.

Ne znam gdje da Vam osobno preporučim, ali svaki iole vrijedan Reiseführer, na bilo kojem jeziku, ima listu po kojoj treba tražiti.

Jednako vrijedi i za nju, koja traži nju.

Nazalost u nekim zemljama i civilizacijama, su nekulturni, netolerantni, agresivni, nepristojni i ne razumiju nju i njega, a ponekad i kažnjavaju ovakvo traženje sreće i zajedništva

Gdje ono traži ono, moram priznati, vidio sam samo jedanput, u meni susjednom Luksemburgu.

Nažalost, ovdje ne mogu pomoći savjetom.

Prođu blagdani, potroši se novac, žuri se na radno mjesto i ruk-cuk, gotovo zajedništvo, pa do sljedećeg praznika, ponovo on, ona, ono sami.

Do sljedećih praznika ne treba očekivati boljitak. Naprotiv, iz dana u dan, bit će nas sve više samih.

Neokonzervatizam će nam i dalje, sve više i sve češće, pokazivati prstom što nije dobro i što ne treba činiti; neoliberalizam će nas sve više i više oslobađati i nagovarati kako da živimo bez granica; nacionalizmi će nam postavljati sve više i više prepreke u životnoj trci na 70, 80, rijetko 90 godina, govoreći nam s kim se ne trebamo uprezati u ista kola; crkva ce zadovoljno trljati ruke zbog naše izgubljenosti i neodlučnosti i uredno dolijevati ulje na vatru koja gori u nama, govoreći nam što nije dobro za nas, naše tijelo i naše osjećaje, nudeći nam molitvu, ispovijed, pokajanje…

Po prvi puta u posljednjih 200 godina suvremene povijesti, da marksizam i komunizam nisu ništa krivi!

Lijepo ti mudruješ, gdje si ti u tome svemu?, pitat će se netko.

Tamo gdje sam bio i prije 55 godina, s tom razlikom što zbog zdravstvenih razloga, danas ne tražim ni nju, ni njega, ali sam sretan i zadovoljan kada je kraj mene ona, on ili ono.

A nije uvijek bilo tako.

Živio sam u neko sretno vrijeme (tako kaže moja kćer), živio sam u vrijeme Revolucija i Oslobađanja, živio sam skupa s A., B., C…., a najduže sa Z.

Bilo ludo dobro.

Hvala svima od A do Z!!!

PS. Sada sa 72 godine, pomalo žalim da nikada nisam zakoračio u javnu kuću, bordel, crveni milje… Bojao sam se da ću se zaljubiti, a onda…

A mogao sam lijepo zamoliti, da mi razgolićena hostesa, polagano i ugodnim, umirujućim glasom čita:

Po šumi širom,
bez staze puta,
Ježurka Ježić,
povazdan luta…

5 5 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments