Intervju s Pavlom Pavličićem povodom najnovijeg izdanja zbirke priča “Lađa od vode” (maštom plovite izmaštanom stvarnošću)
prilog: Eleonora Ernoić
“Trudna toga plova ovdi jidra kala Plavca moja nova” (Marulić)
Na samom početku moram se unaprijed ispričati što je osvrt na knjigu rezultat oduševljenja jedne knjigoljupke bez ambicija stručne recenzije.
Već naslov zbirke priča Pavla Pavličića, “Lađa od vode” uvodi nas u svijet izmaštanog temeljenog na sasvim realnim činjenicama koje su u svojoj životnosti moguće u nekom drugom obliku.
I sam autor kaže u završnoj priči “Lađa od vode”:
“Vjerovao sam da su knjige samo priče, ali mi se uvijek nekako činilo da govore o nečemu što se možda ipak negdje desilo o što će se možda i meni desiti.”
Kako je moguće sagraditi lađu, brod sačinjen od materije koja je tekuća, neuhvatljiva, promjenjljiva, u esencijalnom obliku neizostavan je dio (barem nama poznatog) života?
Jednostavno, kao što u pogovoru kaže prof. Brlek, iskoristimo li metaforu oduvijek poznatu: poezija, proza, svekolika pisana, tiskana riječ je poput plovidbe morem, vodama a sastoji se od materije kojom plovi…
Autor je u predgovoru “Piščeva napomena , ili: kud plovi ovaj brod”, dao odgovore na sva eventualna pitanja.
Poslužit ću se maštom, i uz dozvolu autora pomoću njegovog vlastitog teksta napraviti izmišljeni intervju.
Sjedimo u dubokoj sjenici još neobrane brajde ružičastog grožđa, obasjani baroknim nijansama freske kasnog ljeta, svijetlo smeđom, zelenom, Sunce se igra očima pomičući sjene.
Pauci marljivo pletu koprenasti zrak, Dunav lijeno teče još uvijek nedirnut kišama koje negdje tamo gore, nailaze.
U rosnoj maglici rijeke pomiješane mirisom cigarete, Piscu postavljam pitanja.
Ovo je treće izdanje “Lađe”, ustvari malo izdanja za tako važan tekst i dug period…
CDDO Zagreb je 1972. objavio prvo izdanje, drugo je tiskano u Beogradu 2003, AED studio koje se ne razlikuje od prvog i sada je treće izašlo u nakladi Umjetničke organizacije”Lađa od vode” koju vodi moja supruga, Julijana Matanović, s pogovorom Tomislava Brleka.
Nisam mogao odoljeti da malo ne interveniram u svoje stare priče (pravopisno i leksički) da budu razumljivije današnjoj mladoj publici.
Kako je došlo do tako duge pauze?
Priče iz ove prve knjige nastajale su u razmaku od pet ili šest godina. Počeo sam prozu pisati s dvadeset godina što se podudara s prvom godinom studija i s veliki životnim prijelomom odlaska iz Vukovara u Zagreb. U njoj mi je bila važna evokacija: ja sam u Zagrebu patio za Vukovarom i o njemu pisao svoje priče. Premda ga nigdje ne spominjem sve se priče u “Lađi” zbivaju u vukovarskim krajolicima i njih prizivaju.
1972. “Lađa” je izašla u lipnju a ja sam se počeo od nje udaljavati utoliko više što sam sad pisao nešto drugo.
Vrijeme je učinilo svoje, čak i kad bi mi samo od sebe donijelo važnu prigodu da se toj knjizi opet približim ja ju nisam iskoristio.
Javio mi se u jednom času beogradski izdavač Draško Minić, htio objaviti “Lađu” jer mu je važna iz osobnih razloga. Njemu ju je preporučila (ili čak darovala) Margita Stefanović, pjevačica “Ekaterine velike”, a nje u tom čas više nije bilo među živima.
Lađa i “rokeri”?
Ispalo je da je “Lađa” kružila među ljutim rokerima i da im se prilično sviđala. A to mi je bilo zanimljivo jer sebe nisam nikada smatrao rokerom.
Kako je onda došlo do reizdanja u lipnju ove godine?
Neki su nastavnici književnosti i sastavljači školskih programa zaključili kako bi se upravo na pričama iz te zbirke – osobito na uvodnoj i završnoj- moglo zorno prikazati kako izgleda postmodernistički tekst i o čemu se u njemu zapravo radi.
“Lađa od vode” je intimni pogled na Svijet vrlo mladog čovjeka pisan umješnošću i mudrošću iskusnog pisca koji kao da ima uvid u svu književnost ikada napisanu!
Danas se čini kao da naslovna priča najavljuje suvremeno uvjerenje kako se novi tekstovi prave od starih tekstova i isključivo od njih, te kako su u novom tekstu uvijek prisutni stari.
To je valjda taj postmodernizam, koji se tada, kao termin, nije kod nas ni rabio, niti sam ja o njemu imao pojma.
Kako ste pisali te priče, kakav je bio proces njihovog nastanka?
U gimnaziji sam pisao pjesme, karakterizirala ih je bujna slikovitost, a živo se sjećam da ta slikovitost ne bi smjela biti strana ni prozi.
Mislim da je proces nastanka priča imao mnogo sličnosti s pisanjem pjesama: ideja bi došla sama od sebe, niotkud, pa ako bi me dovoljno zagrijala, ja bih sjeo i napisao priču u jednom dahu.
Ideje, teme literarne fantastike birali ste svjesno u dogovoru s ostalim “fantastičarima” hrvatske književnosti?
Moglo bi se pomisliti da se skupilo nas nekoliko literarnih urotnika (Goldstein, Čuić, Tomaš, Kekanović, Horozović, Jelačić Bužimski, Žigo, Tribuson) pa smo navalili pisati fantastiku u želji da promijenimo hrvatsku književnost.
Ali, nije bilo tako, nego upravo obratno. Nismo mi ništa planirati jer se nismo ni poznavali.
Osim toga, moram nešto priznati.
Ne mogu govoriti u ime drugih, ali za sebe znam pouzdano: ja sam uzeo pisati fantastiku zato što nisam znao pisati ništa drugo.
S odmakom od toliko godina, velikim iskustvom, znanjem, kako vidite danas strukturu knjige?
Vidim ponajviše heterogenost.
Jer, na nekim se pričama jasno vidi da su nastale na temelju ideje za pjesme i da odašilju neku poetsku pomalo patetičnu poruku. Na drugim se pričama razaznaje pečat vremena, pomalo je nasilno uvedena politika, pa čak i glavni junak biva na kraju i smaknut. Nad nekim se i čudim kako sam u njima naslutio problem koji će tek desetljećima poslije postati aktualan. Neke su mi sasvim dobro pošle za rukom (poput uvodne i zaključne), premda moram naglasiti da sam u to doba samo slutio, a nipošto svjesno razabirao, one misli koje se danas u tim tekstovima s lakoćom čitaju.
Kad već spominjete ruke, neke ste svoje romane, priče pisali rukom, u današnje vrijeme, čudo!
Priču “Spojene posude” sam napisao nalivperom na tzv. trgovačkom papiru.
Općenito uzevši, kraće tekstove, poput feljtona, pišem izravno u računalo, a dulje, poput romana, najprije stavim rukom na papir.
Ali, otkako sam ostario (ili se ulijenio) sve češće pišem i romane na tipkovnici, ako za to imam uvjeta.
Tako sam i posljednji roman (koji još nema imena) napisao u Vodicama, rukom, jer nije bilo druge mogućnosti.
Kako vi kao autor doživljavate vlastiti tekst?
A što autor zapravo zna o vlastitom tekstu? Malo, pa ništa. Mene je životno iskustvo naučilo da nikada ne mogu znati je li tekst dobar ili loš, sve dotle dok mi netko drugi ne kaže. A isto tako ne mogu znati čega sve u njemu ima, jer ima uvijek više od onog što sam ja htio u njega staviti. I još gore, često mi se čini da autor ni zna ni o čemu govore njegovi tekstovi i kakav je među njima odnos, tek mu čitatelji to otkrivaju.
Studija profesora Tomislava Brleka koja je i pogovor, vas je iznenadila?
Silno sam se iznenadio kad sam u spomenutoj studiji pročitao da sve – ili gotovo sve- priče u “Lađi” govore o znakovima, jeziku i komunikaciji. Morao sam priznati da je Brlek u pravu, premda sam nikad ne bih na to došao. Jer, da sam bio toga svjestan, možda ne bih do kraja napisao knjigu ili je ne bih objavio.
Zašto?
Bio sam tada početnik, pa sam mislio da se od mene očekuju sve samo nove stvari. A da mi je tkogod rekao kako većina mojih priča govori o komunikaciji, ja bih se prepao i pomislio da će kritika reći kako taj mladi pisac drvi stalno o istom. Srećom, to se nije dogodilo.
Ali se dogodilo da je Sunce tonuvši u maticu vode zazvalo komarce koje je uporno glasanje zrikavaca uzaludno pokušavalo otjerati.
Piščev lik nestajao je u sumraku, jedva mu stigoh zahvaliti na razgovoru i što posljednjoj priči “Lađe”, “Lađa od vode”, nije stavio na kraju točku.
S dubokom zahvalnošću Piscu