piše: Mirela Marasović
Rijetki su to trenuci kad sjedim na suvozačevom mjestu, a kako prilika hoće, danas je tako.
Ne vozim.
Otpustila sam misli, pogled mi odluta u mrak.
Vedro je danas ovo noćno nebo, okićeno s bezbroj svjetlucavih zvijezdica…kao šarene, staklene perlice u velikoj, ogrmnoj zdjelici.
Ima nešto utješno u njima, nešto što ovaj gusti mrak čini sigurnim.
Ostao je još koji sat od ove 2024. godine… kao da traži bilancu, kao da traži da se pozdravimo jedna od druge.
Bila mi je duga, bolna, bila je teška… a opet, bila je posebna.
Gonila me je na rubove izdržljivosti, ispitivala mi je granice hrabrosti, granice boli… stavljala me na probu, tjerala me na suočavanje s najdubljim strahovima, najvećim traumama, najgorim promašajima.
Morala sam posrnuti, pasti na koljena, ugaziti debelo u blato i mulj i tonuti…
Duboko sam morala zaronuti u očaj i jad… i kao da me je nakon blata, onako mokru i šugavu, gurnula i u živi pijesak…
Sapela me, oduzela mi sve zaštitne zidove, štitove samoobrane… sve oružje… zakucala me na onkologiji… razoružala me i ogolila.
Uzela mi inat, uzela mi ljutnju, huju, srdžbu… isključila mi u mozgu modus borbe, oduzela mi sposobnost odcjepljenja, stanja disocijacije, zaleđenosti.
Ovaj put me je natjerala da svjesno osjećam što mi se događa… dala mi je recidivnu priliku da prođem kroz sve situacije koje sam odcjepila par godina ranije, kojih se većim dijelom niti ne sjećam…hvala joj na ovom dodatnom krugu. Svega ti, nemoj više. Skontala sam što si htjela od mene! Ne ponovila se.
Prije dvadesetak godina, dok sam šetala ulicama Berlina, netko mi je rekao: “Ma ti si bolan iz Bosne, nema tebi smrti bez malja…/\…” … I bi čovjek u pravu! Nije mi suđeno odapeti!
Dobro sam!
Preživjela opet, zeru mršavija, rjeđe, sijedije, kraće kose, sjebanih noktiju… ali koga briga… opet sam OK i k tome ovaj puta iznutra zdravija, bezbrižnija, laganija, svjesnija sebe i svih drugih oko sebe.
Svaki susret kao šarena, staklena perlica… ima puno takvih susreta u ovoj 2024., s različitim ljudima, na različitim kontinentima na kojima sam bila ove godine, ali jedan mi ostao posebo drag…
Naime naumila sam (s dvije pomalo lijeve ruke) praviti sarmu za Božić… dolazi brat iz Slovenije, brat iz Mannheima, sestra iz Hrvatske, brat s donjeg kata… s hrpom male, glasne, nadam se naše djece… jer kod toliko braće se nikad ne zna… uglavnom, puna kuća malih nogica i rukica, koje hvataju za regale mojih po boji i tematici posloženih knjiga, djece po principu:
– Ne znamo kako se zovu, hoćeš da ti uhvatim koje?!
Eno na, odnijelo me na braću Romiće (sve drugo je rasizam)… to je sve od ove vožnje, misli me vlastite ne slušaju… moram se vratiti na sarmu i Edeku!
Ergo, Edeka je trgovina mješovite robe, moja mama, koja je nabavila kiseli kupus već za Uskrs pa da ga ima na vrijeme za Božić, zna Bogu hvala da ga ima u Edeki:
– Joj sine, pa kako ga tek sad kupuješ!? To se zlato ne radi tako! Al’ pogledaj u velikoj Edeki, ima ga u škafama! Ako nema morat ćeš u tursku ili rusku radnju!
– Aha! Morat ću! Dobro mama, pogledat ću! Hvala i pozdravi Sanu !… nisam se usudila pitati što su škafe u Edeki jer bi me vjerojatno preko telefona počupala, a moja sestra koja je tad sjedila kraj nje u autu bi mi se rugala zbog tog sigurno narednih desetak godina…
I tako, ja sva sretna… jer imam vremena obići sve te radnje, ako ne skontam što su i gdje su škafe… upadnem u Edeku!
Uzmem krumpir… nek se nađe, ne znam ima li ga kući ili ne… kuham samo vikendom, a Ive, Bog mu dao sve ove druge dane i ide i u trgovinu… Pogledam oko sebe, vidim prodavačicu, obratim joj se s:
– Moja mama je rekla… pa se zaustavim… smiješno mi, a i njoj. Smije se na glas, pa upita:
– Što je mama rekla?!
Konačno dođem do pitanja:
– Gdje vam stoji kiseli kupus… opis je bio takav, da sam pomislila, da me šalje na njivu, da ga berem i kiselim sama… nema žena pojma da ga uopće imaju u trgovini… Kontam, mora ga biti, moja Ljilja je nepogrešiva kad se radi o takvim informacijama.
Nema Boga da nema kupusa u Edeki… i tako se okrenem oko svoje osi u sve strane i ugledam frižider… i zavirim u njega i otkrijem savršenu glavicu kupusa, kiselog, bistrog, nije gnjecav… kao, ja se razumijem u teksturu… ali vidjela stotinu puta kako to moja Ljilja izabire, pa i ja kao znam, našto pazim!
Uzmem taj kupus i krenem na blagajnu. Gužva je. Odlučim se za onu samoposlužnu kasu… ima ih sa svake strane po tri, sve su zauzete osim prve s lijeve strane, odmah do izlaza.
Skeniram krumpir, skeniram vodu koju sam našla usput i zastanem na kupusu… nema šuga etikete… tražim u opcijama povrća kiseli kupus…nema.
Obratim se prodavačici koja kao orao visi nad nekom djevojkom koja sama skenira svoje voćke i povrćke… Prodavačica vidno iznervirana od mog kupusa… trebala sam ga izvagati na vagi… ona će… vraća se, zove histerično kolegicu, vaga je ostala bez naljepnica, a nema ni tipke za kiseli kupus… i sve sam joj to pokušala objasniti prije nego je odmarširala s mojim kupusom… Traje to već dugo… ona nimalo smirena, ona djevojka s druge kase, dok je prodavačica odlepršala do vage… je na brzinu nestala iz trgovine… Prodavačica u nevjerici, druka po kasi, vadi kopiju računa, puše, uzdiše, mrmlja nešto… Lagano joj uzmem onaj kupus iz ruku…ne vjerujem nikome…ne odlazim bez njega tako mi svega…
– Pa nije otkucala sve. Imala je puno voća i povrća! Otkucala je samo dvije stvari i paket vode!
Dolazi druga prodavačica nosi kod za kupus! Skenira ga i ja platim… ova druga joj gura djevojčin račun pod nos…
– Ukrla je voće i povrće!
Skupim svoje stvari, svoj krumpir, svoj kiseli kupus i krenem prema izlaznim vratima. Okrenem se još jednom, nekako u nevjerici oko uznemirenosti prodavačice i zakucam se na vratima u djevojku s kase, koja se ponovo vraća u trgovinu, držeći u ruci par kovanica… ispriča mi se na brzinu, iako nije kriva što sam joj ja stala na put i htjede me zobići…
Instinktivno je uhvatim za rukav:
– Stani! Ne idi unutra! Skužila je da nisi sve otkucala!
Pogleda me čudno… u nevjerici, pocrvenila, posramljena… tuga mi se neka prostre nad pluća, žao mi što se ovako osjeća, što joj se svaka emocija zrcali na licu, vidi u očima…
– U redu je! Idi u trgovinu nasuprot!
Stoji i dalje kraj mene, ne trepće… nasmijem joj se, a ona se odmakne, zatim raširi ruke i zagrli me!
Stisne me i kaže: Želim Vam od srca sretan Božić!
Okrene se na peti i nestane u mrak… Meni ispao krumpir, voda se otkotrljala, kupus klizi iz ruku, šal mi napola spao, mete pod, ljudima smetam na izlazu… na ulazu… sve se nešto uzjebalo… Skupim napokon sve i dalje sretna zbog kiselog kupusa… škafe i frižidera… taman da ću krenuti dalje, pojavi se vidno iziritirana prodavačica:
– Jeste li Vi to sad stvarno napravili?!
– Što sam napravila!?
– Jeste li Vi sad stvarno upozorili onu djevojku?!
– Ne, samo sam joj rekla da ide u Lidl, da je tamo jeftinije!
– Zezate me?!
– Da.
– Ali ona je ukrala većinu stvari!
– Shvatila sam!
– Nego, znate… pitam se, što se mora nekome događati u životu, da dan uoči Božića krade voće i povrće? I što se događa s onim pustim voćem i povrćem u regalima koje nitko ne kupi…?
A još me više muči…zašto se Vi toliko ljutite oko dvije jabuke, par krastavaca ili što je god uzela… znajući da će većina završiti u kontejneru za smeće!?
Činite mi se kao netko tko ima srce na pravom mjestu…nije u redu da krade, ali nije ni u redu da nema prije Božića za jabuku ili krušku…
Vidno dirnuta, umorna od cijelog dana i budala kao što sam i sama… priđe mi i ona, zagrli me… bez upozorenja… i izusti istu rečenicu koji sam par minuta prije, jednakim tonom čula:
– Želim Vam od srca sretan Božić!
Okrene se i ode… a meni u rukama ostala voda, krumpir, kiseli kupus… i u duši još dvije šarene, staklene perlice koje ovu 2024. godinu čine potpunom, okruglom, teškom i laganom u istom mahu…