Ana Narandžić
Rodit ću se ponovo,
sama,
s iscrtanim kartama putovanja na stopalima.
Smiješkom ću ušutkati zgražanje
kad se kao od majke rođena,
ukažem iz mora
i bez sigurnosti jata,
uputim na prvo putovanje.
Prijavit ću se na listu čekanja
I kad dođe vrijeme
Otići ću u samoposlužnu rađaonu.
Darovat ću si pogled na svijet
Iz kojeg ne cure tropske iluzije.
Zamršeno klupko predaka
neću ponijeti u novo rađanje.
Skinut ću kožu,
promijeniti boju glasa,
staviti roza leće
i bez prtljage rodbinskih veza
uvjeriti sebe da nema povratka
dok u zavičaju ne poteče zelenilo
iz otkravljenih izvora.
Sama ću prerezati pupčanu vrpcu
Sama ću je podvezati,
sama ću se podojiti
i bez dude varalice
progutati žuljeve prvog koraka.
Kroz vatru rađanja proći ću bez opeklina,
pokucati na vrtna vrata
i prespavati ispod rodne godine.
Čekat ću da mi iz raspucanih plodova
u krilo padnu sjemenke novog soja dobrih bakterija.
Njihovom dobrotom, zaštitit ću od najezde dječjih bolesti
odrastanje, mladost i starenje.
Tek rođena,
sama ću pod mlazom isprati zaštitnu sluz.
Sama sebe ću prevesti peko suhih korita.
Od riječi koje otapaju tajne
posadit ću drvored
i mudrostima zalijevati krošnje
na stranputicama loših vremena.
S nezrelim jajnim stanicama,
otputovat ću, kao hermafrodit,
zaštićena od napasti potomaka
dok se ne steknu uvjeti
da s njima dijelim svoju nezrelost.
Crvena i zavodljiva, kao višnja
koja vara osjetilne pupoljke,
poklonit ću si istinu o uzaludnosti suživota
bez kućnog ljubimca
i bez suputnika u noći punog mjeseca
koji, naslonjen na riječi iz stranog jezika,
traži pravo da otkupi moju tišinu.
Na kraju putovanja,
ušuljat ću se među antologijske pjesnike
čije su metafore šifrirane
kao poruke starih epova.
dok, zakopane u pijesku pseudonima,
uzalud mašu zastavicama.
Na cilju, na kojem su sva mjesta zauzeta,
isključit ću ritam
i prije kraja puta
došapnut ću hodočasnicima, trag,
kojim se stiže do novog početka.