Ruža Zubac-Ištuk
U sred zimskog sna
sanjao medvjedić stabla
niz koja teku potoci meda;
sunce kako ga radoznalo
s nebeskih visina gleda
i toplo mu šapuće:
“Ti spavaš,
a vani teku vrući ljetni dani,
požuri…
ustani…“
Medvjedić je skočio iz postelje
od lišća suha,
ne sluteći da je vani zimska noć
hladna i gluha.
– Kamo ćeš, maleno klupče moje,
upitala ga je brižno mati,
do proljeća moraš još dugo spavati.
– Zovu me: sunce, topla rijeka
i kruške zrele, a duplje pune meda
pripremile su mi pčele.
– Zemlja je postala kamen,
ledeno jezero nebeske visine,
idi, lezi pokraj brata, sine.
Medvjedić se primače prozorčiću
ispletenom od stare paučine,
a vani: ni sunca, ni mjesečine.
Planina je ječala,
pod snijegom škripale grane.
Čupavom klupčetu od straha
jače je zakucalo bilo,
dotapkalo je do postelje od lišća
i sklupčalo u maminom krilu.