Sanja Rotim
U polju je stajalo
jedno strašilo tužno,
mislilo je da je jako ružno
i da je raditi dužno.
“Ove mi hlače široko stoje,
košulja drečave boje,
šešir pokriva oči moje.
Ovako ne mogu raditi,
njivu saditi,
traktorom orati,
plodove brati.
Stavili su me ovdje
nepokretan da stojim
i dane brojim.”
“Strašilo, to istina nije,
nijedna vrana
približiti ti se ne smije,
ti si čuvar, zaštitar,
ti nam čuvaš polje,
i to radiš najbolje,
zato ostani dobre volje.”