Jadranskom magistralom put Zadra ili čekajući nalaze
tekst i foto: Marijana Šundov
Obično ljudi, kada su oslobođeni pritiska posla i obveza, u doba godišnjih odmora, praznika ili blagdana žele nešto drugačije, nešto što će ih „ispuniti“ čega će biti poslije lijepo se sjetiti – dobar provod, glazbu, zabavu i ples, što više ljudi oko sebe, obilje hrane i pića. Neki, ovisno o tome koliko tko ima mogućnosti, odlaze na neke „čarobne“ destinacije – otoke ili planine. Oni mudriji prije ili poslije shvate kako se od sebe ne može pobjeći.
Gdje god otišli vrijedi: „Omnia mea mecum porto“ odnosno prevedeno s latinskog: „ Sve svoje nosim sobom“. Nosim u sebi i tugu i radost, i ljubav i mržnju, i mir i nemir… mogla bih ovako do kraja teksta nabrajati ljudske emocije, jer imamo ih cijelo bogatstvo.
Provela sam, moglo bi se i tako napisati, nedavne blagdane i zimske praznike obavljajući zdravstvene pretrage u raznim poliklinikama i ambulantama. Kada si bolestan, u očekivanju pregleda, a nemaš čime zaokupiti misli, ne možeš „pobjeći“ jer nema mobitela, televizije… Sam si sa sobom odnosno „sve tvoje je s tobom“. Čekajući pretragu u čekaonici s nepoznatim ljudima ponovo su mi se nametala pitanja o smislu života, bolesti i patnje? Bolest i patnja sastavni su dio ljudskog života. Naša osjećajnost bez koje ne bi bili to što jesmo te naše fizičko tijelo, koje pruža toliko predivnih iskustava o svijetu je podložno bolesti, starosti, propadanju… I to je naša sudbina – visine, polet i vjera, ali i padovi, ponori i sumnje.
Sjećam se, u čekaonici jedni druge ispod oka, onako kao neprimjetno gledamo uz stidljive osmijehe. Počinjemo tiho govoriti zašto smo tu. Hrabrimo jedni druge. Moj favorit je draga gospođa koja sjedi pored mene s knjigom u ruci, onako da se nađe, za zaokupiti misli. Priča nam kako već osamnaest godina (18) brojem i riječima prolazi pretrage i terapije, jedan karcinom pa njegov povratak nakon deset godina, pa onda drugi neovisan o onom prvom s kojim se upravo suočava. Ipak nasmijava nas riječima kako joj je „trenutno najveći problem što ne može izići vanka zapaliti duvan“. Tu je i mladić, kojemu su napravili sve pretrage, tumorski markeri visoki, on mršavi i jako je umoran, doktori ne znaju što je, obavio je, kaže, sve pretrage, još je ostala kao zadnja ova pretraga koju čeka. Hrabrimo ga svi, uglavnom smo stariji od njega, ako i bude dijagnoza ona koju nitko ne želi čuti kako to nije „kraj svijeta i treba nastaviti život“. Eto, jednog dijela odgovora na ono pitanje o smislu života, a to je stvaranje smisla, dobrote, nade oko nas onoliko koliko mi ljudi možemo. Ako nekome izmamimo osmijeh, kada mu je teško puno smo učinili.
Suprug i ja kako bismo nekako skratili vrijeme čekanja do nalaza idemo na put u Zadar, koji smo ranije planirali, vidjeti se sa dragim ljudima Mirjanom i Matom. I evo nas, vozimo se Jadranskom magistralom. Ima naravno i brži put do Zadra iz Splita, autocestom A1. Nama se ne žuri, a Jadranska magistala ima ljepše vidike. Za Jadransku magistralu se inače vežu epiteti kako je jedna od najljepših na svijetu, a među top 10 su je izabrali motoristi cijelog svijeta, u jednoj anketi. Međutim, uz tu ljepotu i divljinu krajolika koji oduzimaju dah, ide i drugo lice, ona je ujedno i jedna od najopasnijih cesta s oštrim zavojima i ponegdje opasnim nagibima, pojedini dijelovi ceste imaju širinu kolnika samo 6 metara, na nekim dionicama magistrala kao da visi iznad dubokih litica, zimi nekad i danima puše jaka bura pa posebno na sjevernom dijelu bude zatvorena za promet. Inače, Jadranska magistrala od Trsta u Italiji pa do Ulcinja u Crnoj Gori vijuga istočnom jadranskom obalom u dužini od oko tisuću kilometara, a nekih 800 kilometara prolazi kroz Hrvatsku. Cesta je to koja je od 1965. godine kada je otvorena promijenila živote ljudi uz obalu, omogućivši protok ljudi i robe ukratko procvat turizma.
Puno puta smo se suprug i ja vozili Jadranskom magistralom, mogu napisati kako smo je gotovo cijelu prošli u svim vremenskim uvjetima. I sada me oraspoložila ljepota koju nam nudi svakim kilometrom. Mala mjesta su poput bisera nanizana uz obalu. Dan je sunčan, more svjetluca, nebo plavo kako samo zna biti kada je vedri zimski dan u Dalmaciji, zelenilo maslina i borova upotpunjuju doživljaj. Smisao života je i tražiti ljepotu oko nas u prirodi, ali i ljudskom stvaralaštvu onom stvaralaštvu koje ima tisuću lica.
U Zadru nas s osmijehom na licu i zagrljajem dočekuju Mate, inače suprugov stariji brat, i njegova supruga Mirjana. Oni su naša obitelj, ali i prijatelji, nama srodne duše.
Popodne provodimo u šetnji Zadrom, jednim od najstarijih gradova u Dalmaciji. Još u 9. stoljeću prije naše ere ovdje je bilo naselje ilirskog plemena Liburni pod imenom Iader. Od „Iader“ postade rimska kolonija „Iadera“. Još je u središtu grada, očuvana ona tipična geometrijska mreža ulica rimskog grada i ostaci foruma. Nakon Rimljana slijedi nama koji imalo poznajemo povijest naših krajeva, poznati slijed burnih političkih događaja, čitaj, izmjena vladavina Bizanta, Franačke, hrvatskih kraljeva, mletačkih duždeva pa hrvatsko-ugarskih kraljeva, pa sramotna epizoda iz povijesti kada križari potplaćeni od Venecije pljačkaju Zadar. Slijedi dugi period ponovne vlasti Venecije sve do njezinog pada 1797. godine. Dolazi francuska uprava, potom austrijska da bi 1920. godine Rapalskim ugovorom Zadar došao pod vlast Kraljevine Italije. Sve ove uprave ostavljale su trag na licu grada kako onom od kamena i betona, tako i na licima odnosno u srcima njegovih stanovnika.
Nas četvero laganom šetnjom, dok se polako spušta noć nad Zadrom i prve se zvijezde pojavljuju na tamnom, a opet dubokim rumenilom išaranim nebom iznad zadarske Rive razgovaramo o proslavama Božića i Nove godine – nekada i sada. Sjećamo se ratnih Božića, Mirjana je s djecom bila je u izbjeglištu jer njihova kuća je bila u dometu topništva. Naši supruzi – su u to doba obojica bili na ratištu. Sada se nas dvije smijemo pričajući o nekim situacijama koje su tada nama ženama s malom djecom bile više teške nego opasne poput redukcije struje, zamračenja i slično. Sjećamo se kako sam se dovezla iz Splita na Badnjak 1991.godine u Bašku Vodu, gdje je bila Mirjana sa svojom sestrom i djecom. Krenula sam poslije posla i ponijela veliku zdjelu spremljenog bakalara. Noć se brzo spustila i sjećam se kako sam vozila u mraku gotovo pustom ovom gore spomenutom Jadranskom magistralom od Splita do Baške Vode. Na zadnjem sjedalu automobila veselo je čavrljao moj sin Tomo, tada četverogodišnjak. Pitao me, je idemo li vidjeti tatu. Ispred Tome sam izbjegavala gledati ili slušati vijesti jer ne znam kako, ali u svojoj maloj glavici je povezao odsustvo tate s ratom. Tako sam stalno okretala jednu te istu kasetu s rock baladama. Kako se neki detalji poput zdjele bakalara i kasete rock balada duboko urežu u sjećanje. Bilo je to neobično, a opet ispunjeno toplinom i prijateljstvom Badnje večer. Nas tri dale smo večeru djeci, poljubile ih za laku noć, a onda dugo u noć pričale, u ponoć se zagrlile i čestitale jedna drugoj Božić sretne što nismo same, a vijesti s ratišta koje smo poslušale na radiju su govorile o mirnoj noći. Eto, u ovom sjećanju još jednog odgovora na ono pitanje o smislu života – to je obitelj, prijateljstvo, zajedništvo i male stvari koje čine začin života kada se svijet oko tebe ruši poput zdjele blagdanskog baklara ili pjesama koje voliš.
Pričamo tako nas četvero hodajući i zastajkujući, zadarska Riva službenog imena Obala kralja Petra Krešimira IV. je gotovo pusta. Vedra je zimska noć s burom i već izdaleka čujemo jedinstvene zvuke koje stvaraju Morske orgulje. Ove orgulje jedinstvene su arhitektonsko umjetničko ostvarenje, izvana je to niz širokih stuba do mora. Međutim, unutar stuba je konstrukcija koja omogućuje uvijek drugačiju svirku morskih valova. Autor je arhitekt Nikola Bašić, a od njegovih suradnika na ovom posebnom djelu, a kojega ću spomenuti je akustičar i glazbenik Ivica Stamać. On je „komponirao“ – ako se tako može napisati – glazbu izabravši tonove i akorde na glazbenoj matrici klapske pjesme. Ima bure pa su orgulje jako glasne, kao i zvuk samog mora odnosno valova. Stajemo, u tišini slušamo more i u jednom trenutku čini mi se kao da smo jedini ljudi u Zadru.
Malo dalje privlače nas različite boje, igra svjetlosti, na još jednoj instalaciji Nikole Bašića. Pozdrav Suncu ime je ove još jedne čudesne konstrukcije, koja nas poziva da misli usmjerimo dalje od trenutne situacije gore prema nebu, Suncu i zvijezdama. Nemoguće je ostati ravnodušan i ne biti u tom prostoru i trenutku, slušati svirku mora i igru svjetlosti u noći. Pozdrav Suncu konstruiran je u obliku kruga, u kojega je ugrađeno 300 višeslojnih staklenih solarnih ploča, koje tijekom dana upijaju svjetlosnu energiju Sunca, a po noći isijavaju različitim bojama. Pomislim kako je Sunce „otputovalo“ s našeg dijela Zemljine polutke, ali ostavilo nam je svoju svjetlost i energiju. Eto mi još jednog odgovora o životu pomislim, budi u trenutku, u vremenu i prostoru gdje jesi, ne muči sebe pitanjima što će biti sutra ili idući tjedan jer “Dakle: ne brinite se tjeskobno za sutrašnji dan, jer će se sutrašnji dan brinuti za se! Svakom je danu dosta njegove muke”.
I s tim Isusovim riječima završavam ovaj putopis odlučna što god me bude čekalo u nalazima po povratku u Split, kako ću napraviti sve što je do mene kako bih bila dobro, ali se pouzdati u Boga da će me voditi kroz životne oluje i da ću na kraju stići u mirnu luku.