O knjizi je riječ – Aleksandar Kibel: “Imati muda”
piše: Eleonora Rozalija Ernoić Krnjak
Doktora medicinskih znanosti, internistu, kardiologa, Aleksandra Kibela, Osječanina, upoznala sam silom prilika kao pacijent.
S moje 63 godine navikla sam da su moji liječnici mlađi od mene (hvala Bogu, barem će me nadživjeti, izreka koja se pokazala netočnom) ali nisam očekivala baš momka koji bi mi glatko mogao biti sin.
Od neugodnosti se moja urođena brbljavost izgubila, meni se na licu, iz očiju sve može pročitati, što će biti ako čovjek primijeti da sam zaprepaštena njegovim godinama? Možda misli da mu ne vjerujem, ali mora znati da mi mora pomoći, i vjerujem mu! Ne sjećam se njegovih pitanja ni svojih odgovora, samo:
“Dođite sutra, staviti ćemo holtere za srce, tlak a onda učiniti dodatne pretrage..”
i napokon sam izašla iz ordinacije, odahnula.
Sutradan sam puna mudrosti ušla u ordinaciju i svečano prohodala Osijekom, Vukovarom, udisala Dunav dok su sa strane, uokolo virile žice, holteri zujali: “Bez veze, ništa on neće naći.”
Nakon očitanja holtera, svih drugih medicinskih pretraga, suočila sam se sama sa sobom, to jest s dijagnozom koju mi je taj momčić od dva metra objašnjavao smirenim samopouzdanim glasom uvjeravajući me da moram uzimati lijekove koji će mi sigurno pomoći.
I uvjerio me je. Ni jednog momenta nisam sumnjala u njegovu procjenu: “Vidimo se na kontroli za mjesec dana kako reagirate na lijekove, budite disciplinirani.”
Nisam zafrknula po običaju nosom, tip je izgleda stvarno dobar liječnik, dugo smo razgovarali, (“Doktore, moram živjeti, moram završiti svoj roman” (kažem ja, drama queen), “Pišete, i ja također, ali nešto malo, sitno” odgovara liječnik) uzeo je sve moguće anamneze.
U Zagrebu sam napokon istražila internet i ostala zaprepaštena, moj je kardiolog i pjesnik i pisac i znanstvenik i profesor i poznata cool osoba i ima ne trideset nego ipak četrdeset godina.
“IMATI MUDA”, njegova je autobiografska proza, po meni, roman o hrabrosti i kako je steći (objavio je i zbirku poezije prepunu mirisa Slavonije pa zatim SF roman, ali to je za jednu drugu priču).
Podijelila bih autobiografiju, istinitu priču (koja to zaista jest) u tri cjeline sazdane od kraćih tekstova, prema kraju knjige zapletom sve duljih, formalno, strukturno isprepletene: djetinjstvo i odrastanje, osobni život formiranog mladog čovjeka, znanstveni i profesionalni poziv s osvrtom na rad u znanstvenim i medicinskim institucijama u Svijetu i Hrvatskoj
(ne zvanje ni studij, poziv, poslanstvo s ciljem spašavanja, liječenja ljudi i njihovih života).
Svaki odvojeni tekst s naslovom (te nekim citatom pored) sam za sebe pripovijetka, završava izrekom, gotovo prkosnom tvrdnjom “ZA TO JE TREBALO IMATI MUDA”, šatrovačkim izrazom, metaforom hrabrosti da se izdrži, ne klone, krene dalje usprkos vlastitoj i tuđim slabostima.
Pisac se ogoljuje pred svojom publikom ne skrivajući ni jedan svoj nježan, grub, ishitren, razuman, sretan ili nesretan potez, on se ne brani ni od koga, inzistira da ga se uzme takvim kakav je ili neka ga se jednostavno zaobiđe riskirajući usamljenost, osamljenost i patnju.
Razumljivo, zar ne, svi i to želimo, rijetko tko se to usuđuje izreći, treba IMATI MUDA za nešto takvog.
Njegov rječnik u opisivanju događaja i sjećanja iz djetinjstva, prvih ratnih godina provedenih u izbjeglištvu, u Njemačkoj, je blag, pun epiteta, riječi razumijevanja za roditelje, ideale. Uz njihovu pomoć uranjamo u fluidnu maštu jednog nevjerojatno inteligentnog djeteta. Čak ni doživljaji teške i često neugodne prilagodbe nisu gorkog okusa.
Svoj osobni, ljubavni život, šaren po izboru partner(ica)a izražava poetskim rečenicama, gotovo stihovima. Obilje riječi kojima iskazuje strast, ljubav, simpatiju, ravnodušnost, apatiju vodi čitatelja do kristalno jasne dijagnoze (!?), naš je doktor prepun životnih sokova i radosti kojima se otvoren prepušta tražeći poput Orfeja Ljubav makar i u podzemlju neuspješnih veza, sve jasnijoj svijesti o ulozi vlastite dominantne majke, poimanjem da ga je biološki otac odbacio (što mu ne oprašta) a njegov obiteljski tata podliježe slabosti iscrpljene, izgubljene duše.
Suočen s činjenicom da mu se brak s ljepoticom raspada daleko ranije nego što se “autao” kao gay, da će morati željeno dijete viđati povremeno dovodi ga do ruba svijesti, autodestrukcija jača.
Priznanje tolike nemoći je prvi korak izliječenju, treba imati muda za to.
To što je gay po svojem seksualnom opredjeljenju u Zagrebu ma koliko on zaista je grad bez jasnog identiteta najviše uzrokovanog komocijom svojih građana (op. autora, tj. mene), ne bi izazvao toliko iznenađenja. No mala sredina ima svojih prednosti i ogromnih nedostataka naročito u licemjerstvu.
Priznanje vlastitog ljubavnog izbora, Aleksandra i njegovog supruga Ivana, dovelo je do grube verbalne i socijalne agresije okoline. Trebalo je imati muda priznati, preživjeti i ostati čvrst. Metodika i znanstveni pristup tu ne pomaže, samo srce.
Biti gay, po meni nije središte knjige: rečenice, hladnokrvne i objektivne koje inzistiraju na odmaku od tragedije vraćanja u Domovinu i postojani i poznati ambijent alkoholičarskog naslijeđa naglašavaju svojom dijagnostičkom suhoćom sav užas poslijeratne Hrvatske nesposobne da se osovi na svoje vlastite noge, kapacitete, razum, ljudskost i humanost.
Autor nas tjera otvoriti oči pred činjenicom da smo prošavši kroz nezamislivu bol, najstrašnije iskustvo Čovjeka – rat, ostali zvijeri koje predatorski napadaju drugačije, nesvjesne da u tim napadima krvoločno razdiru vlastitu nemoć pred onim što je možda bolje od njih samih. Raspamećeno i glupo politikanstvo kao mjerilo napredovanja umjesto rada, marljivosti, truda prisutno od osnovne škole kako u razredu tako i u zbornicama, pa do svih državnih institucija ne samo da je okrutno prema pojedincima (različitima zbog više ili niže inteligencije, socijalnom statusu, seksualnoj orijentaciji, nebitno) nego uništava svaku nadu u budućnost, tjera na bijeg.
Osim ako nemate muda i suprostavite se uvriježenom poretku.
Kibel bez ustručavanja, kirurškom preciznošću i anatomskim znanjem secira bolesno tijelo društva i poput znanstvenika (što on i je) nudi rješenje, teško ali učinkovito: rad, ustrajnost, humanizam, razumijevanje “drugih”.
Svojim iskustvom znanstvenog i privatnog boravka van Hrvatske stječe uvid u različite kulture, objašnjava, hvali i kritizira vraćajući se uvijek nanovo: on, kao dijete koje je bilo unaprijed osuđeno na ostanak u balkanskoj kaljuži, shvaća i vidi široki horizont Svijeta, stekao je znanje i spoznaju da to može, što može svatko od nas no, kao i uvijek, i za to treba imati muda.
Pisac možda nije (ili je?) želio krenuti svojim kritiziranjem u smjeru politike, ali ponovilo se ustaljeno pravilo: ne baviš se ti politikom nego ona tobom.
Politika ima svoja pravila, ne primitivne provincijske igre na razini birtijaških štam-tiš zakona, i ta pravila omogućavaju da društvo lakše funkcionira u korist dobrobiti svojeg građanstva.
U hrvatskim se institucijama to ne poštuje, zdravstvo, gledano kroz prizmu oka jednog visoko obrazovnog izuzetnog stručnjaka je u najtragičnijoj poziciji.
Tamo gdje bi trebali vladati razumijevanje, skrb, empatija i stručnost najčešće su onemogućeni budalastim zakonima, samovoljom lokalnih šerifa iskompleksiranim neznanjem i nemoći.
Za kraj, profesor ima rješenje: Ljubav je odgovor.
On se opredjeljuje kao ateist no ispisuje i vjeruje nesvjesno u Isusove riječi.
Ona je početak i kraj svega, budimo joj vjerni.
PS. Moje je pitanje, tako velikog, gotovo renesansnog znanja, umijeća, znanstvene stručnosti, niste li nam ipak, doktore, prešutjeli da ste se nadali jednog dana jednoj Nobelovoj nagradi?
Vi, mali dječak, nježnog srca, velike znatiželje i ogromne snage da izigrate predodređenu sudbinu.
A vama, dragi čitatelji, toplo preporučam štivo gore analizirano. Ono nije ekskluzivno, jednokratno atraktivno, površno.
Lijek je.
Baš poput tople, crne slavonske ravnice.