Kitana Žižić
Izronila je iz morske pjene
U kostimu svijetlo zelenog lišća
Posutog kapljicama mora
A ona mokra i blještava
Vretenastog tijela požudom izranjana
Platonskom ljubavlju sputana
Zbog platonske ljubavi zakinuta
Jer je vjerovala da romantika temelje udara
Kući u kojoj se ljubav rađa
Kad zaiskri plamen nevine mladosti
I zapali oganj u oku želje
A amorove strelice se gusto isprepletu
Poput razgranatog korijena moćnog stabla
Koji silinom probija put na površinu tla.
Tad šapat se prospe po žalu
Plesni koraci zaplešu na terasi
Uz nježnu glazbu u ljetnoj noći
Dok zrakom struji lagani dašak
Donoseći miris mora, okus soli
U poljupcu tada sve nestane
Rodi se ljubavni žar
Koji zapali mladenački još neiskusni par
I dok čekaju zrenje njihove ljubavi
Nesvjesni strasti koja ne može dugo čekati
Mladost sazrijeva, zrelost se prikrada
A strast iz prikrajka nezadovoljena
Odlazi potražiti podatnije krilo
U kojem će doživjeti svu puninu
Plime strasti i zauvijek otplaviti
Nejake bedeme romantične romanse.