piše: Esad Redža
Štandovi. Štandovi na svakom koraku. Iz godine u godinu, iz mjeseca u mjesec, iz tjedna u tjedan imamo nekakve izbore.
Nasmiješena lica nude nam sokove, kuhane kobasice, cvijeće pa onda jabuku, balon, olovku, čokoladicu… sve to za podršku baš njihove opcije.
Šetam tako pored štandova i pitam se:- Kome dati svoj potpis podrške?
Svi kandidati su od reda, nasmiješeni. To je prvo pravilo, biti srdačno nasmiješen.
Neki su zagrljeni sa svojim prvim suradnicima, onako na prvu vidi se da se vole. Oni malo stariji kandidati skloni su fotošopiranju na predizbornim plakatima kako bi skinuli koju boru i kako bi izgledali mlađi i svježiji.
Gledam tako plakate svih tih kandidata i razmišljam o jednom malom klincu koji je prvo dobio na jednom od štandova dva balona od jedne ponuđene političke opcije, jedne njemu lijepe boje. No ubrzo ni par koraka dalje dotrčala je djevojka sa susjednog štanda, pružajući dječaku svoje balone i to odmah četiri komada. Klinac je veselo pružio ruke k njima dok je vidno uzbuđeni tata pokušavao objasniti klincu da su mu i ona dva sasvim dovoljna. Po boji njegova lica vidjelo se da baloni te druge boje nisu njegova opcija, ali klinac nije mario za to.
U tom trenutku sam pomislio:- Pa, klinac zapravo ima pravo!
Trebalo bi ujediniti sve te balone na jednu hrpu, vinuti se pod ovo naše prekrasno nebo i odozgora pogledati ovu našu prekrasnu zemlju i za njezino i naše dobro, konačno shvatiti da nas ima premalo da bi živjeli loše.
Na jedan plakat skupiti sve te kandidate, natjerati ih da se zagrle i progutaju knedlu što se zove “stranačka stega” i kažu: – Ljudi, dosta fotošopiranja! Sad idemo čisto naprijed! Ma kako slika loše izgledala ona će stajati u jednom okviru i svakoga dana zajedničkim trudom i radom, bit će ljepša.
Snovi odrasloga čovjeka s dječjim iskrenim pogledom na svijet.