piše: Kitana Žižić
„Sva ljubav ova
Što je u meni:
Tvoja je ljubav.“
U vrijeme pandemije ili plandemije (kako su je neki zvali), koja je započela kod nas 2020.godine, “Slobodna” je bila prepuna osmrtnica. Nikad kraću i nikad ljepšu vidjela nisam, ako se uopće može govoriti o ljepoti osmrtnice… Zvuči neukusno?
Riskiram, znam. Ali uz gornju kratku pjesmu, poput haiku, te sliku pokojnika i želje za Božji mir od obitelji, ničeg drugog nije bilo. Taman po mjeri jedne velike, pomalo zatajne ljubavi. Upravo mi se to svidjelo te pomislih kako je s tako malo riječi upravo puno ljubavi iskazano, toliko je bilo poklonjene i primljene ljubavi za zemaljskog života u njoj. Osjetila sam je cijelim svojim bićem zagledana u fotografiju čovjeka, kojeg sam upoznala dok sam radila u državnoj tvrtki, na splitskoj rivi, drugom najljepšem mjestu na svijetu, nakon hvarske, naravno.
U to vrijeme bio je u najboljim godinama, gospodskih manira, lijepog izgleda, ugodan, pristojan, šarmantan. Nije trebalo dugo da me kolegica za susjednim stolom upozna s njegovom životnom pričom, vrlo romantičnom ali i intrigantnom, na granici nevjerojatnog.
Surađivali smo desetak godina sve dok nisam bila prisiljena napustiti drage kolegice i kolege, od kojih su mi mnogi ostali cjeloživotni prijatelji. On je otišao na novo radno mjesto u takozvanoj firmi kćeri, koju je osnovala matična tvrtka. Sjedište joj je bilo u Zagrebu. Poštujući njegov predan rad i obiteljsku situaciju, izašlo mu se ususret molbi za premještaj. Nakon naših odlazaka, mog prisilnog i nezasluženo bolnog i njegovog dobrovoljnog, rijetko smo se susretali.
Nekoliko godina kasnije kad sam već bila dobro uigrana u obavljanju drugačijeg posla u novoj firmi, srela sam ga na Žnjanu u društvu druge supruge. Ispričao mi je da je odlazak u mirovinu osnažio njegovu želju za povratkom u rodni Split. Nekada markantnog muškarca u nevjerici sam promatrala. Odmah sam shvatila da nisu u pitanju samo protekle godine, koje nikog ne štede, već nešto puno ozbiljnije. Zatečena njegovim urušenim izgledom, nije me iznenadila vijest o njegovoj smrti. Ali, rastužila je.
Umjesto uživanja u zlatnoj dobi sa ženom svog života, kojoj je poklonio najbolje od sebe, preselio se u neku drugu stvarnost. Izgleda da mnoge rane iz prošlosti, čak ni ona sa svojom ljubavlju, nije mogla sanirati.
Iako mnogi njegovu životnu priču nisu razumjeli, ponekad su ga čak i osuđivali, ipak su ga poštivali, jer je djelima i ophođenjem s drugima svjedočio autentičnost svojih emocija, uvjerenja, hrabrosti za iskorak iz „zone komfora“, kad je od njegovog prvog braka ostala samo prazna ljuštura.
Druga supruga i on godinama su se poznavali jer su bili pridruženi članovi velike splitske obitelji, u koju su ušli zavjetovavši se na doživotnu ljubav, on svojoj tadašnjoj ženi, ona svom mužu. Bila je to stara i dobrostojeća splitska obitelj poznata po genima ljepote i inteligencije, te naglašenim sportskim darom. Svi su bili fakultetski obrazovani i zauzimali vodeće pozicije u dobrim tvrtkama.
Renatova žena Iris radila je kao voditeljica podružnice lokalne banke. Duga crna valovita kosa bila je njen najjači adut. Poput vodopada obrušavala se na njena graciozna leđa uspravna kao svijeća. A noge u vrijeme mini sukanja dosezale su do vrata. Splitske ulice poznate po lijepim ženama, za ovom nisu svjedočile samo muškim uzdasima i sočnim doskočicama, već i komentarima kako je upravo zbog nje skladana pjesma o djevojci koju su klesali „svi nebeski klesari“.
Bio mu je dovoljan samo jedan pogled na Iris da zaboravi sve dotadašnje brojne djevojke, koje su ga opsjedale. Jer i on je bio markantan. U braku su dobili dvije djevojčice, kasnije poznate ljepotice na zagrebačkoj špici.
U tvrtki u kojoj je radio (gdje sam ga i upoznala), radio je i Irisin brat Branko kao pomorski inspektor. Brankova žena bila je nježna plavuša koju je volio još od gimnazijskih dana. Iako su se dugo zabavljali, izbjegli su iskliznuće sa zajedničke staze, koju mnogi parovi iskuse u dugim mladenačkim vezama. Nisu se zasitili svoje ljubavi te su započeli zajednički život nedugo nakon sklapanja braka Iris i Renata. Njihova ljubav je iznjedrila kćerku i sina.
Vrijeme će pokazati da neke obitelji koliko god plemenite bile, nisu ponekad blagonaklone pridošlicama u njihov obiteljski krug, čak i kad je razlog sama smisao života, ljubav. Naročito nisu voljeli Brankovu ženu premda je bila mila, lijepa, popustljive naravi. Branko i Katarina su se iskreno voljeli, nije bilo nepotrebnih trzavica zbog sitnica u svakodnevnom životu. To što je Katarina osjećala da nije dobro prihvaćena od suprugove obitelji bio je oblak na vedrom nebu, ali nije prijetio olujom, dok je Branko zbog toga bio mnogo nesretniji. Često se sporio s majkom u pokušajima da shvati odakle tolika odbojnost prema snahi. Neuspješno.
S druge pak strane prvi sklopljen brak, onaj između kćeri i zeta bio je neočekivano loš. Strast se prebrzo potrošila, djevojčice ugledale svijet jedna za drugom. Nije bilo vidljivog razloga, čak ni glasnih svađa, samo se ljubav brzo hladila dok nije posve ishlapila. Kad su odlučili pokrenuti brakorazvodnu parnicu, mnogi su bili iznenađeni, nisu mogli vjerovati kako ništa opazili nisu.
Naknadno su neki tvrdili da je bilo znakova, ali… Mislili su da se radi o uobičajenim početnim nesnalaženjima u braku i da su prolazni. Kako je Renato bio samozatajan kolege ga nisu gnjavile nepotrebnim pitanjima. Sam će im reći ako bude smatrao potrebnim. Ženski dio populacije tvrtke u kojoj je radio već su i prije čule od svojih prijateljica i poznanica da je njegova odabranica Iris „hladna kao špricer“. Split nije prevelik te vrijedi ona izreka kako „svatko svakoga poznaje“ u koju sam se i sama znala uvjeriti.
Iris su uvijek obasipali komplimentima te je moguće da joj je zauzeti stav „nepristupačnosti“ bio zaštitni plašt ili je postala umišljena i ohola. Samo nagađam, ali ostaje činjenica da je njihova veza „iskliznula s tračnica“ vrlo brzo. Priznavši poraz ona je ostala živjeti s djevojčicama na prvom katu obiteljske vile, on se morao iseliti.
Nakon ne znam koliko vremena Renato se ponovno zaljubio. Da ta žena nije bila toliko nerazumno ljubomorna da mu je čak branila kontakt s kćerkama, možda bi veza potrajala. Ovako je trajala samo toliko mjeseci koliko je ona uspjela zauzdati ljubomorni poriv. Normalno je da otac voli svoju djecu, potrebna su i ona njemu i on njima, to što žive s majkom i postoji mogućnost da se i s njom sretne, nikome razumnom ne bi smetalo. Život je izazov a garancija ionako ni za što nema.
Ovaj put on je rekao „zbogom“ i opet ostao sam.
Kćerkama je ostao privržen, nikada nije zanemarivao obveze prema njima.
Kako je njegovo radno vrijeme bilo fleksibilnije od onog bivše supruge, odvozio je djecu gdje god i kad god je trebalo. Često je zajedno sa svojom vozio i šurjakovu djecu koja su još uvijek živjela na istoj adresi kao njegova. Renatova susretljivost bila je velika pomoć Katarini nakon grozne tragedije koja ju je zadesila jedne samo naizgled blage jeseni, tri godine poslije razvoda Iris i njega.
Katarinin muž a Irisin brat, Renatov bivši šurjak, obožavao je ronjenje i puškolov na riblje kapitalce. Često je odlazio na more sa svojim najboljim prijateljem. Vraćao se, iako iscrpljen, svježom energijom ispunjen, spreman za nove radne izazove i sretne sate u zagrljaju svoje Katarine, koja je bila podatna i nježna kao i u vrijeme kad su se upoznali. Sve su to upijala i njihova djeca koja su svojom radošću svjedočila skladnost njihovog braka. Sve do kobnog dana kad se more iz majke preobrazilo u maćehu i zatočilo ljubljenog supruga i oca negdje na dnu bisernog mora. Nikad ga nisu pronašli.
Dvije obitelji zavijene su u crno. Iris nije mogla preboljeti gubitak brata s kojim je bila vrlo bliska, a roditelji su potonuli u mrak i samo ih je vjera u Boga dizala jutrom iz kreveta. Navečer su po navici lijegali u postelju znajući da ni te noći neće zaspati. Ako bi im se kapci načas i spustili, zaplesao bi košmar strašnih slika njihova jedinca kako leži zarobljen u nekoj škrapi na morskom dnu.
Ne samo da je tamo i ostao, istina se nikad nije saznala. S prijateljem je otišao, prijatelj prvi zaronio, kad se vratio na palubu Branka nije bilo. Pomoć je brzo došla ali sva nastojanja tijekom potrage ostala su uzaludna.
Renato je povremeno posjećivao Katarinu, znao je da utjehu ne može pružiti, ali pomoć u svakodnevnim poslovima može. Ipak su donedavno bili obitelj! Onda ju je počeo svakodnevno viđati, jer su je zaposlili u tvrtki kćeri, u dućanu u prizemlju zgrade gdje je i sam radio. Na taj je način rukovodstvo poduzeća pomoglo udovici svog bivšeg radnika, pričekavši da prođe dovoljno vremena da joj se bol barem donekle slegne te joj omogući koncentraciju na radu.
Godine su prolazile, djeca rasla, a on u njenom društvu bio sve opušteniji. Jedno po jedno dijete odlazilo je na studij u glavni grad. Na jednom od tih ispraćaja, Renato je shvatio da čezne za ženom, koja je nekad bila krhka plavuša, sada snažna žena, koja je usprkos nedaćama zadržala toplinu i nježnost u sebi. Postala je izvor njegovog nemira, potrebna kao zrak i voda, najsjajnija zvijezda na nebeskom svodu, miris ruže i utočište njegovoj duši.
Čudni su putevi ljubavi, nedokučivi i krhki. Onog kojeg danas voliš, sutra možeš zamrziti, ma koliko to čudno nekima zvučalo. Zar nije i Nietzsche rekao: „Što zna o ljubavi onaj koji nije morao prezirati baš ono što je ljubio!“*. Možda i obrnuto?
Kad više nisu mogli a ni htjeli skrivati što osjećaju, obznanili su svoju vezu.
„Bilo im je suđeno!“ neki su rekli.
Dvije kapi kiše stopile su se u jednu te nastavile zajedno let. Peto zajedničko dijete bilo je kruna dugotrajne i strpljive ljubavi.
*iz knjige Friedrich Nietzsche „Tako je govorio Zaratustra“