Mali razgovori o velikim temama
piše: Alida Bremer
Jučer u Berlinu: Prijatelj iz Beograda pokazuje mi naslovnicu neke užasno dizajnirane novine, naslov: Edi Rama Šiptar bez srama; podnaslov: Novi napad na Srbiju, unutra neka gola žena i neke poruke o svinji – albanskom gostu.
Da mi nije pokazao, ne bih povjerovala. Prijatelju je neugodno.
Nijemci imaju riječ za taj osjećaj kad se sramiš zbog gluposti i podlosti drugih: Fremdscham.
Kaže: Morao sam ti pokazati da bolje razumiješ ono o čemu ti govorim.
Priča mi o dočeku Šešelja. Fremdscham ga ne napušta.
Bacimo složan internetski pogled na vijesti iz Hrvatske: Nezaposlenost, ugrožene mirovine, šator s braniteljima, sjećanje na Vukovar već unaprijed opterećeno blaćenjima, podmetanjima, pred- i postizbornim ambicijama. Sve se čini bezizlanim. Očekivanja građana da im “oni gore” riješe baš sve probleme. Uvjeravanja “onih gore” da je to upravo njihova jedina želja: Riješiti svima sve probleme. Samo im nešto ne ide. Ali bit će, čim se dokopaju tog gornjeg položaja ili ako ga uspiju zadržati.
Gore je rizično visoko, zato se cijeli mandat troši na balansiranje i uzvikivanje sa žice: Čim se mi na ovom trapezu stabiliziramo, sve ćemo vam probleme riješiti! Samo još malo pričekajte! I ni za živu glavu ne pokušavajte išta riješiti sami. Zasukat rukave. Okopat maslinike. Počupat korov. Oprat liftove. Ispeć kruh. Izbrisat grafite pune mržnje. Što god. To ćemo sve mi! Za koju godinu! Strpite se!
Pogledamo i što je novo u Bosni i Hercegovini.
Zatvorimo i novine i internet, jer je stigao prijatelj Nijemac s kojim smo se dogovorili popit kavu. Nema mu ni trideset godina, ima svoju galeriju i agenciju za kulturne projekte.
Pitamo ga kako on to sve.
Piča nam: Za vrijeme studija konobario, od toga se školovao i nešto malo uštedio. Jedan džemper se pere, drugi se nosi, bicikla i računalo služe i kad su polovni modeli, a hrana u menzi nije baš kao mamina, ali nije ni tako strašno.
Ulagao u neke zelene fondova, fair trade, naučio sve o bankama i kreditima, usput, jer studirao je povijest umjetnosti, a ne ekonomiju.
U Berlinu su izlozi šareni, ali mladost je lijepa po sebi, ne trebaju joj stalno nove krpice. Pa od ušteđenog na dan završetka studija otvorio galeriju: Susjed mu jeftino iznajmio neko skladište pod uvjetom da ga uredi.
Nastavlja i skromno se smješka: Naučio sam stavljati pločice i električne instalacije, a onda polako i sve o galerijskom poslu, taman kad sam potrošio ušteđevinu prodao sam prvu sliku za sto eura.
Slikar je bio prijatelj sa studija sličnih ekonomskih kapaciteta. Sad su već obojica daleko od onih početaka, ali još su puni ideja i elana kao da im je prvi dan.
Pitamo ga o proslavi godišnjice pada zida, o životu u Berlinu, o njemačkoj politici, što misli o Merkelici. Čudi se našim pitanjima, odgovara uljudno i kratko, suzdržano, pa se vraća na priču o najnovijim projektima.
Onda naručimo još jednu kavu.