KRATKA PISMA IZ DOMOVINE
piše: Marija Matijašević
Stružec/Upravo dok se zemlja budila od noći, i oslobađala se jake kiše, disala je punim njedrima maglu koje se isparavala iz zemlje. Djetlić je sjeo na orah, i pokušavao svojim jakom kljunom probiti orahovu koru. Traži za doručak koju gusjenicu ili crvića, ali ne uspijeva. Orah je tvrd i kora je još mlada, pa i nema na njemu štetočina …zato ga i volim. Zatim je djetlić naglo odletio. Samo sam mu vidjela crveno pero u zraku.
Izvadila sam veš iz mašine i nosim ga pod orah na sušenje …na štrik. Prolazim ispod crvene višnje. Crvena je k´o krv.
Načičkala se stotinama višnjica umivenih od noćašnje kiše. Pohvalim je kako je lijepa. Kod toga nisam pazila … jedna me grana ošinula po glavi, a druga mi nalila vode u uho. Što li je samo htjela reći? Pogledaj me kako sam i ja lijepa?!
Mada ne volim kisele višnje … sad ću baš prije doručka pojesti par …pa makar i na silu!
Mojim 55 liljana, izgleda neće dočekati proštenje svetog Vida, jer već su jako procvali. Kiša pada svaki dan i kao da im time želi istopiti miris koji se širi po okolini.