Jednom novinarka, uvijek novinarka. To je kao vožnja biciklom, kao disanje, ne zaboravlja se i ne prestaje. Susret, upoznavanje, prepoznavanje… rezultat je suradnja i prvi tekst ili, kako to naša nova suradnica napisa: “I evo, početak jedne nove avanture.“, Pa, sretno nam! (urednica)
piše: Sanja Bagarić
Promijenu li nam neki susreti život?
Kako bi dobro bilo znati odmah na početku upoznavanja, kakvu ulogu u našim životima će odigrati svaka nova osoba koju upoznamo.
I nije baš sve sudbonosno, bez našeg utjecaja… nekima namijenimo veću, a nekima tek epizodnu ulogu. Neke susrete rado ponovimo, druge brzo zaboravimo…
Prošli tjedan sam upoznala Sonju, skoro pa imenjakinju. A s imenjacima, i skoro pa imenjacima, osjetimo odmah neku posebnu bliskost. Čak su nam i inicijali isti…
Sonja je malo starija od mene, tip osobe s kojom odmah osjetiš bliskost. Lice kojem vjeruješ, koje nosi puno empatije, iskustva… Imala je nešto dobro… A dobri ljudi, sve se više uvjeravam, danas su rijetkost.
I profesija je ono što nas povezuje, obje novinarke, život u Sarajevu. Brzo sam se otvorila, neki ljudi imaju takav učinak… pričala sam o svom životu u Berlinu. Ono što ipak razlikuje Sanju i Sonju je – snaga. I dok Sonja iz teških životnih situacija izađe još jača, Sanja tone u depresiju, tugu, bezvoljnost.
Pričala sam Sonji kako gubim samopouzdanje, o svojoj potrazi za poslom, bar nekom zanimacijom… slanju mailova na koje nitko ne odgovara. Pričala sam kako znanja i vještine koje imam na novom tržištu rada pretjerano ne vrijede. Analogno tome, pričala sam kako se pitam često, vrijedim li i ja išta? Pričala sam kako su mi dani samotni, muž, djeca ujutro odu iz kuće, vraćaju se tek predvečer. Kako ima dana kad cijeli dan ni s kim ne progovorim. Usmrde mi se usta od ćutanja, što bi rekli…
I onda mi je Sonja rekla: “Piši… stavi na papir svoja razmišljanja, to ti nitko ne može uzeti… To je tvoje. Imaš na to pravo.”
Pa da, mislim se… Ljudi napišu knjige na osnovu svog mišljenja, pa što ne bih i ja pokoji tekst.
Ali, i tu je problem moje samopouzdanje. Uvijek sam mislila da spisatelji mogu biti samo jako pametni ljudi i da svaki tekst mora donijeti neku hegelovsku analizu…
Sonja mi je tad još rekla: “Ma, samo piši… ono što doživljavaš, razmišljaš, osjećaš… evo, ja bih to rado čitala.”
Možda bih mogla voditi nešto kao dnevnik, mislim se…
Pa evo… da probamo i to.
Idući dani proći će mi u pripremama za prezentaciju o Bosni i Hercegovini u jednom diplomatskom klubu. Doći će mi druge diplomatkinje, najavilo se i par značajnih žena. Pričat ću im o našoj bogatoj povijesti, kulturi, prirodnim ljepotama, bogatstvu raznolikosti svake vrste…
S obzirom da dolazim iz najljepše zemlje na svijetu, nije teško imati lijepu i zanimljivu priču. Međutim, da ne bih kvarila raspoloženje, prećutat ću zadnja događanja i nadati se da nisu upratile, da me neće pitati… da će do srijede moja zemlja i dalje biti mirna i lijepa, jer u suprotnom, priča o ljepotama više neće imati smisla..
I nadati se… da će se sve dobro završiti…