Večer hrvatske pjesme u Dortmundu
Piše: Jadranka Gradac
U moje vrijeme studiranja …osamdesetih u Zagrebu bio je običaj sastajati se kod nekog u studentskoj sobi ili u iznajmljenom stanu kako bi zajedno zapjevali tada popularne pjesme, ali i one stare koje se već pjevaju generacijama.
Nije trebalo puno za takve pjevne «tulume» kako smo ih onda zvali. Jedna do dvije gitare, jedna do dvije bilježnice sa ručno napisanim tekstovima i notama pjesama, friško poslano vino i pršut vlastite proizvodnje od roditelja iz Dalamcije ili kobasice iz Slavonije, u nedostatku boljega bio je to nabrzinu kupljen Kaštelet ili Babić.
Ljeti je studentski stan ili sobu zamjenio Jarun, iako tada još relativno pust i neuređen nudio je na obali malog jezera savršeno mjesto za logorsku vatru. Puštali smo da nas zvuk gitare, pjesma i naranđasti odsjaj vatre, odnese u svijet maštanja, zajedništva i pripadnosti u tajanstvenim ljetnim noćima. Nismo zapravo znali je li to ljeto u nama, ili je vatra, ili je vino, ili je mladost, ili je pjesma tako omamljujuće djelovala, a nije nam bilo ni bitno…
Vremenom se lagano zreli, život me odnio u neku drugu zemlju i danas si postavljam to pitanje i nalazim odmah odgovor na njega. Bilo je toliko ljeta od onda, vatre i vina, ali ono što budi lijepe uspomene i vraća te u te dane mladosti su pjesme …puno njih krije neku poruku u svojim riječima ili me podsjeća na ljude s kojima sam pjevala.
Nisam više u Zagrebu, ali kao i da jesam kad dođem u Dortmund na Večer hrvatske pjesme.
Mnogi tamo nisu moja generacija, mlađi su ili stariji i imaju sigurno drukčije životne priče, međutim čini mi se kad vidim to oduševljenje pjesmom kao da se vrijeme vratilo ili stalo i između se ništa nije dogodilo nego jedino …pjesma …i opet sam na nekom od zagrebačkih «tuluma».
Možda i na jednom od onih gdje su u Studentskom domu na Savi dečki iz Dalmacije zapjevali svoju pjesmu baš kao prave dalmatinske klape …višeglasno, ni manje ni više nego na stubištu jednog od studentskih paviljona jer u studentsku sobu tolika raspjevana ekipa i publika nije mogla ni stati.
U muzičkoj dvorani u Dortmundu zvuči naravno sve bolje nego u studentskoj sobi ili domu, tu je i pravi veliki klavir, impozantan, sjajan i crn, kojim nas sigurno u pjevanju vodi gospodin Branko Baf.
Daje nam intonaciju i najkasnije nakon druge pjesme lica prisutnih počinju zračiti toplinom i zadovoljstvom. Grla su pročišćena, ritam je ulovljen i sa sve većom sigurnošću pjevamo pjesmu za pjesmom, neku malo više poznatu …bolje, neku nepoznatiju …lošije, pa je onda svi zajedno ponovimo.
Netko je prebrz, netko je prespor, netko je preglasan, ali svatko se može po potrebi sakriti iza onoga tko je s tom pjesmom više doma.
Prosjek nam naravno popravljaju članovi Zbora Matice hrvatske koji sjede zajedno s nama i daju nam podršku u pjevanju, tako da su tonovi više manje pogođeni i pjesme zvuče začuđujuće dobro. Nikada se unaprijed ne zna što ćemo pjevati, ali time nas uvijek iznenadi gospodin Baf i pripremi za sve nas tekstove i note kako bi bili sigurniji u pjevanju.
S nama su i njemački gosti koji su na različito vezani s Hrvatskom, obiteljskom ili prijateljskom vezom ili idu rado u našu zemlju na godišnji odmor. Često ne poznaju naše pjesme, ali oduševljenje je zarazno pa i na njih pređe.
Pretpostavljam da neki ni ne znaju kako se na našoj večeri očekuje od njih da s nama pjevaju, nego misle da su došli na koncert. I došli su, ali oni su jedni od izvođača na koncertu…
Na kraju se obavezno zapjevaju jedna do dvije poznate njemačke pjesme, baš radi njih …njemačkih prijatelja.
Osim klavira često je uz nas i violina kojom nas prati gospodin Krešimir Veselić. On voli stare hrvatske pjesme koje tko zna od kuda iskopa i onda nam da za razmišljanje što je ta stara zagorska pjesma htjela reći.
To je već postala tradicija. Ponekad dođe i gospodin Ivan Varga sa svojom gitarom maskiran u sjedu kosu i i bradu, ali razigran u pjesmi i vječiti dečko u duši. On da svoj ritam svakoj pjesmi i nadopuni klavirsku pratnju.
Tu i tamo imamo i posjet pjevača iz nekih drugih zborova koji i nastupe, ali i pjevaju zajedno s nama ili se pojave ljudi koji se inspiriraju glazbom i društvom pa i solo zapjevaju. Otkriju nam da su se nakon 43 godine odlučili nastupiti na svom vlastitom Jazz-koncertu kao gđa Ingeborg Starešina, pa nas pozove u Castrop na svoj koncert. Zapanjujuća je jačina dojma koju daju takvi trenuci. Uvijek je nešto novo i drugačije i ljudi zrače veseljem i zadovoljstvom.
U foajeu dvorane u pauzi dočekaju nas hrvatska vina da nam se osvježe grla i zaokruže večer. Ne zadržimo se dugo… 2-3 sata… dovoljno za Konobu, Ribare, Ne dirajte mi ravnicu, Dok palme njišu grane, Mislim na tebe, Marice dušo…
I sve druge lijepe pjesme.
Posljednji put je bila subota, 05.05.2012, Nogometni Klub Borusija Dortmund je slavio svoju pobjedu u 1.Njemačkoj nogometnoj lizi.
Mi nismo ništa posebno slavili, ali kao i da jesmo…