ISPUNJENO SRCE

piše: Marija Kukić
foto: Mislav Jurčić
Kutjevo-Slavonski Brod-Berlin/ Tjeskoba zbog Emilovog odlaska bila još svježa. Na spomen njegova imena, sjetila bih se svog pokojnog muža koji  je umro od iste zloćudne teške bolesti.

Planirala sam zbog privatnih poslova  u Slavonski Brod pa sam Sonji poslala mail koji je otprilike glasio:

„Draga Sonja, u subotu idem s autom na servis u Brod, u posjet sestri i nećaku koji je dobio prinovu … i usput ću obići Emilov grob, zapaliti svijeću, ostaviti bijelu ružu, upravo onakvu o kojoj je s toliko ljubavi pisao, pomoliti se … Što da mu kažem? Uostalom, ne moram mu ništa reći. On zna što mu ti želiš poručiti …“

Iznenadila sam se kada sam dobila odgovor:

„Marija, ja sam tu u Hrvatskoj. Sutra idem u Bartolovce na grob Emilov, ostajem dva dana u domu obitelji Jurčić u Brodskom Stupniku. Oni su mi ponudili gostoprimstvo …“

Znala sam ponešto o Sonji, vidjela je na fotografijama, „gutala“ njene tekstove, „čitale se“ vrlo često, ali nisam imala prigodu s njom se sresti. Odjednom je želja da se s njom nađem postala tako jaka da sam napisala:

„Možemo li se naći? Makar na pet minuta! Na groblju, bilo gdje, bilo kada, bilo kako …“

Ubrzo je stigao odgovor:

„ Bit ću u Brodskom Stupniku kod Slavice i Ive. Znaš li gdje je Stupnik? U četvrtak poslijepodne! Može?“

O,da  kako ne bi mogla! I tako radim uvijek jutarnju smjenu.

Bila sam uzbuđena  poput malog djeteta kad dobije na dar dugo željenu igračku. Cijelu noć po glavi su se vrzmala mnoga pitanja na koja sam tek u četvrtak mogla dobiti odgovor. S koliko sam znatiželje, nestrpljenja, radosti, uzbuđenja … čekala taj četvrtak!

Dakle, tog dana nakon odrađene nastave sjela sam u automobil i put pod noge (kotače).

Znam ja gdje je Brodski Stupnik, na internetu sam pronašla ulicu i broj, ali kako pronaći traženu adresu?

Promašila sam mjesto gdje sam trebala skrenuti s glavne ulice, došla na kraj sela, uvidjela da sam profulala, vratila se dio puta, zaustavljala se, zapitkivala… I tako malo po malo i uz pomoć srdačnih ljudi pronašla sam traženu kuću. U tome mi je mnogo pomogla i jedna nagluha susjeda. Hvala joj!

Stala ja pred kućom, potom se zalaufala autom u dvorište, a njih dvije (Sonja i Slavica) izjuriše van da me pozdrave, dočekaju. Slavica sa onim svojim širokim toplim osmjehom, a Sonja? Kao da se poznajemo najmanje sto godina. Još i sada osjećam dodir njenog toplog zagrljaja, njene poljupce, suze… O, koliko emocija u samo jednom kratkom trenutku!

Iako sam se pomalo pribojavala kako će naš susret proći, ubrzo sam se uvjerila da mjesta  za strepnju nije bilo. Razgovor, izmjena iskustava, sjećanje na nedavno preminulog urednika, Sonjino oduševljenje ovim vinorodnim brežuljkastim dijelom Slavonije na osunčanim obroncima Dilja, ushit pri spomenu kapelice svete Klare i čarobnog zvuka njenog zvona… gostoljubivost i srdačnost domaćice Slavice, susret s gospodinom Željkom, nekoliko zajedničkih fotki …

O, kako je vrijeme brzo projurilo!

Izbjegavajući mrak, sa žaljenjem sam morala napustiti ovo ugodno i divno društvo, te sam  vozeći se poznatom cestom, krenula ka svome gnijezdu. Pri  odlasku su mi dugo, dugo mahale, a ja sam došavši kući okrenula telefon, javila im da sam sretno stigla i zahvalila na divnom poslijepodnevu.

I dalje se čujem sa Slavicom, a sa Sonjom se, kako ona zgodno reče, „čitam“. I to vrlo često.

Razmišljam kako su Božji putovi nepredvidivi. Prije nepunu godinu dana nisam ni znala da ove dvije divne žene postoje, a danas?! U njima sam našla nove krasne ljude koje želim zadržati za prijateljice, naravno sve dok god i one to budu željele.

„Nemoguće je točno odrediti trenutak rađanja prijateljstva. Kao što postoji kap koja prepuni posudu koju punite, tako nakon niza prijatnih gesta postoji onaj koji vam prepuni srce.“  (James Boswel )