Mirko Popović
Tih vrtom
silaziš.
Lanterne u daljini.
Nijem
u oku dalekih povorki
i smjerokaza
promičeš.
Sami se ispisuju fragmenti
blijedog poratnog mira,
zelena nevinost modrih maslina
bdije ti u oku.
Hoćeš li naći radosno svitanje
u tami blagoj kao mjesečina…
Tih.
Razliven krajolikom
prazninu poraća dotičeš
jednim davnim suncem
što u krilu ti je zaspalo
dok svečano sjaje
modri horizonti.
Daljina.
Hrliš joj
tih.