piše: Sanja Bagarić
Berlin/ Pozdrav svima, evo me opet. Stavljat ću pomalo na papir, odnosno laptop, dešavanja u mom životu. Primjetila sam da me memorija sve lošije služi, pa da ovi moji berlinski dani ne bi otišli u zaborav, pretakat ću ih u ove redove… sebi za dušu.
Prošli tjedan sam u berlinskom Diplomatskom klubu (“Willkommen in Berlin”) pričala malo o mojoj zemlji. Meni najljepšoj, iako znam da u poređenju s drugim, to možda i nije. Postoje gradovi grandioznije arhitekture, s ljepšim parkovima, muzejima, radnjama…
Voljela bih nekad da dolazim iz uređenije zemlje, pa kada kažem “ja sam iz Bosne i Hercegovine”, da nije prva asocijacija rat, problemi, loš standard… Ljuti me i rastužuje često što je tako. Ali, to je kao da se ljutiš na nekog svoga, člana obitelji. Nije savršen, vidiš to, naljuti te ponekad… ali opet te ljude voliš najviše na svijetu. Tako i ja svoju nesavršenu zemlju volim najviše na svijetu.
Bile su u Diplomatskom klubu i supruge od drugih veleposlanika, diplomata, supruge njemačkih diplomata…
“Supruge”. ..titula, kao da je neko zanimanje… Posmatrala sam malo te žene. I same vrlo obrazovane, vrlo često čak i više nego njihovi muževi, svaka govori po minimalno tri jezika i to perfektno. Ali, sad su samo supruge. Obitelj je, kažu ćelija društva i netko mora podnijeti žrtvu… Ali, kako skoro nikad oni?!
U redu, nije to neka strašna žrtva… da ne kukam previše. Lijepo je odmoriti se malo i od posla, sekiracije, djeca nauče jezike, upoznaju se nove kulture, steknu novi prijatelji… Više je ipak prednosti, nego mana. Kaže mi moja sestra često: “Seko bona, budi sretna, mnogi ti zavide“.. Da, tako je kad se gleda izvana. A, što mi ne bi uvijek trebali zavidjeti, u nekoj ću od idućih pisanija…
Da se vratim na svoju prezentaciju.
Pričala sam “suprugama” o našoj lijepoj prirodi, povijesti, Olimpijadi, religijskoj, kulturnoj i svakoj drugoj raznolikosti, našoj ukusnoj hrani, nobelovcima, Oskaru, europskom Jeruzalemu… Slušale su me pomno, s velikim zanimanjem. Postavljale pitanja. Nisu pristupile nimalo podcjenjivački zato što smo mala, nebitna, prilično problematična zemlja… Dapače, svidjela im se i sad hoće da dođu i to sve vide.
Naravno, nisam govorila o ružnim stvarima, o zadnjim događanjima… A onda razmišljam, možda sam i trebala, možda sam malo previše izfrizirala stvari. Trebala sam malo i o Miloradu. Prepale bi se i bar ne bih dobila u zadatak novu obvezu – organizaciju putovanja.
Kako je više bila riječ o druženju, nego o nekoj službenoj prezentaciji, svaka od njih je poslije pričala malo o zemlji iz kojih dolaze.
Pa je riječ uzela Uzbekistanka. Mlada, ljepuškasta žena, vrlo brbljava, ali nekako inteligentno brbljava. Nije joj priča nimalo dosadna. Ona sama je neki miks Azije i Europe, kao i svi koji dolaze iz tih “stanova”. Porculanski bijeli ten, kosa crna, sjajna, oči vrlo blago nakošene… Rekla je da će pričati tri minute koliko su sve dobile na raspolaganje da na brzinu predstave svoju zemlju… pričala je deset. Pa smo tako saznali da u Uzbekistanu živi čak 130 nacija, da su zastupljene sve postojeće religije, da pričaju pet različitih jezika. Namjerno naglašavam različitih… da koriste tri pisma ćirilićno, latično, a donedavno se koristio i arapski dosta. Kad je završila, odjednom mi se moj Jeruzalem učini kao Čekrčići… Pričala je i o putu svile, pamuku, poznatim osvajačima..
Onda je riječ uzela još jedna “Stanka” – Kazahstanka. Ispričala se jer je propustila moje izlaganje, morala je čuvati unuke. Žena u nekim kasnim 60-tim. Isto miks Europe i Azije. Ima visoke, istaknute slavenske jagodice, bijeli ten, crnu kosu nefarbanu bez ijedne sijede.Vrlo lijepa. Ali ona ljepota i pitomost koja dolazi iznutra. Poklonila mi je najljepše vezene crvene jastučnice s etno kazahstanskim motivom. Uvijek će me podsjećati na nju. I od nje smo saznali da i u njenoj zemlji živi preko 100 etničkih grupa, da imaju više religija, govore nekoliko jezika, pišu različitim pismima. Pričala je o nekakvom divljem tulipanu i kako zapravo svi europski tulipanu vuku korijen iz tog njihovog.
Bila je tu i Linda iz Alžira. Ona nam je pak pola sata pričala, pokušavajući razbiti predrasude o svojoj zemlji, kako dok je živjela u Alžiru nije izlazila iz diska i kako proizvode vrhunsko vino i da mnogo ljudi tamo pije alkohol…Toliko je potencirala tu priču o alkoholu, da sam na trenutak pomislila da su tamo svi alkoholičari. Ali, shvatili smo šta je htjela reći, pa nam je svima bila simpatična. Plava, vesela ženica. Ima troje djece i odnedavno nije više “supruga”… Razvela se i možda je baš zato ovako vesela.
Fascinirala me je Ruanda. I tamo pričaju različite jezike, a i svahili se još dosta koristi. Jeanne je povlačila paralelu između svoje i moje zemlje. Pričala nam je o genocidu u toj zemlji, te rekla da i oni imaju, iako su u Africi, prirodu kao u Bosni i Hercegovinu, puno šuma, rijeka… Proizvode divnu kavu i imaju najveću zastupljenost žena u politici i parlamentu. Imaju, kaže, tamo i gorile. Imamo, pomislih i mi… Samo, njihove su u šumama i rezervatima..
A onda je poantirala Reza s Kosova, doktorica znanosti koja je 15 godina živjela u Beču. Rekla je: “Moj dom je cijeli svijet.” Gdje god spusti kofere, njoj je kuća. I nije to nikakva nova misao, ali vrijedi je ponavljati. Sviđa mi se to razmišljanje, taj stav pametnih, prilagodljivih ljudi…
Slušali smo i o Indiji, Singapuru, Finskoj, Srbiji, Belgiji… Njemice su pričale o zemlji koja nam je svima privremeni dom.
Svugdje ima i dobrih i loših ljudi, to je nekako univerzalno. I zapravo smo svi mi, svi ljudi svijeta vrlo slični. Istim stvarima se veselimo, iste stvari nas rastužuju… Divim se ljudima koje ne veže mjesto, koji se lako zaljubljuju, brzo steknu prijatelje… Ali, negdje ti, kako kaže pjesma, neke travke ipak malo ljepše mirišu, sunce ljepše sja… Neka ti je hrana ukusnija, budi sjećanja… Meni ćevapi mirišu ljepše od sušija. Iako obožavam i suši. Negdje si ostavio neke ljude koji ti više leže, s kojima priča ide glatko, koji te dobro poznaju i razumiju… S kojima se smijati ljepše.
Uskoro će Uskrs i školski blagdani. Voljela bih otići u svoje Sarajevo. Lijepo je u proljeće. Lijepo je uvijek. Međutim, ne znam da li da uzimam karte? Jeftinije su kad se uzmu ranije. Ne znam kakva će situacija u mojoj lijepoj zemlji biti sutra, a kamoli sredinom travnja…Ili da kupim karte za Ruandu? Njihovo je sr..e već odavno završilo…
“Moja domovina je zaista mala zemlja među svjetovima” poručio je Ivo Andrić na dodjeli Nobelove nagrade u Štokholmu. Mnogi ne znaju da je naš nobelovac bio također veleposlanik Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Njemu izgleda Berlin nije bio inspirativan, pa se o tom periodu njegovog života ne može naći baš puno zapisa, niti je on ikada u svojim djelima pisao o Berlinu. Travnik i Višegrad su mu bili inspirativniji..
Ja ću idući put malo o lijepom Berlinu…