tekst: Štefica Vanjek
Već nekoliko dana slušam kako se moćnici u gradovima hvale uskrsnicama. Vlada želi pomoći umirovljenicima.Vidi se da se bliže izbori i svi kao vode brigu o umirovljenicima par mjeseci pred izbore, ostatak vremena tko nas šiša, snalazi se sirotinjo kako znaš jer „i Bogu si teška“.
Sada se lokalni šerifi hvale koliko će tko dati penzićima i opet ne svima. „Nepravda, prava pravcata nepravda!“, rekao je svojevremeno Kalimero.
Već duže vrijeme osjećam se diskriminirano, jer imam kao “veliku mirovinu” pa nemam pravo na ništa. E, baš me zanima tko je odredio visinu mirovine za prava božićnice, uskrsnice i ostalih dodataka tokom godine? Sigurno ne netko tko je gulio na radnom mjestu 47 godina, već onaj tko prespava u saboru minimum 2 godine pa iz mirovinskog fonda “kao slon“ sisa lovu koju smo ja i mnogi uplaćivali godinama.
Da je pravde, sve povlaštene mirovine isplaćivale bi se iz drugih fondova pa ne bi masi uhljeba ostalo toliko love za enormno velike plače, (na žalost ne i onima koji pošteno zarađuju svoj kruh svagdašnji, npr. zdravstvenim radnicima, kulturnjacima i prosvjetarima) mirovinski fond bio bi puno bogatiji.
Eh, da sam znala ono što sada znam i ja bih tražila braniteljsku mirovinu jer sam za vrijeme rata pod uzbunama trčeći zbrinjavala u skloništa djecu zaposlenih roditelja, na minus 17 prebirala jabuke da bi se lova slala za potrebe branitelja, a nisam “držala metlu” u Ministarstvu obrane (ne mislim na coprnice koje turistima pokazuju Zagreb i pričaju priče o Zagrebu).
Da sam bila pametna otišla bih u prijevremenu mirovinu, uživala i sisala lovu iz mirovinskog 17 godina više i još danas plesala i putovala s penzićima, a ne hodala sa štakama i obilazila turističke destinacije po bolnicama, mirovina bi mi već dostigla sa svim dodacima ovu sadašnju koja je par eura veća od propisane. Nitko ne pita koliko od nje moram svaki mjesec coltati za lijekove, umjesto za putovanja.
´Em ti nepravdu, cijeli život me prati kao da me je netko prokleo, ali nisam još toliko naivna da izbrojim silnu lovu svakojakim gatarama i prevarantima za skidanje uroka kao neki naivci.
Diskriminirana sam od rođenja na sve moguće načine. Prvo, jer sam rođena u siromašnoj obitelji pa su mi se bogataška djeca rugala zbog sirotinjske odjeće i obuće, u srednjoj su im se pridružili i neki profesori, ali rijetki (pa smo po njiima mi sa sela imale podrugljivi nadimak „kumice“ a dame iz metropole su bile gospodične koje su vožene jer je tatica bio visoko pozicionirani političar ). Ma, da vrag vraga nosi, malo je bilo blaže izraženo nego danas. Moram priznati bilo je više poštenih profesora koji su cijenili tvoje znanje i trud nego obleku ispod sirotinjske kute koju sam sama šivala.
Rodila sam dvoje djece prerano kada se ništa za to nije računalo u mirovinski, pa čak ni normalni porodiljni dopust nije bio. Imala sam samo tri mjeseca porodiljnog pa se trebalo snalaziti kamo s bebama za vrijeme radnog vremena, jer nije bilo jaslica, a bake su radile, ili nisu htjele čuvati unučad.
Da nam gospoda političari daju mirovine koje smo zaslužili, kao što propisuje EU, ne bi morali bacati penzićima pred blagdane mrvice kao golubovima na trgovima. Neki dan najavljuje ministar povećanje mirovina po godinama staža. Ne znam što im se poremetilo u glavi i da li povjerovati ili ne. Živi bili, pa vidjeli.
Užasava me spoznaja da smo po svemu lošem u EU pri vrhu, zna se čijom zaslugom. Zato svom sinu koji je otišao s porodicom u Njemačku nikada neću reći “vrati se sine“, dok god se ne iskorijeni mito, korupcija i nepotizam, i ne dođe vrijeme normalnog života za sve.
Da je pravde kao što nije, i nikada neće biti, pokupili bi novopečenim bogatašima lovu nepošteno stečenu preko leđa sirotinje i vratili onima koji su izvarani( a ima ih brate mili od onih najmanjih, do pravih glavešina).
Čitala sam da ne diskriminiraju svi gradovi svoje penziće, recimo Sisak i još neki, pa svim penzićima isplaćuju istu uskrsnicu. E, to je pravda jer i mi s većim mirovinama jeli bi malo šunke, sira i mladog luka, normalno ako smijemo zbog zdravlja. Već križam mladi luk jer je enormno poskupio, a ionako ga samo ja jedem. Mogu ja bez njega, rotkvica i inog bilja, ali bome bez malo šunkice nema Uskrsa, jest ću po skrivečki pa makar sve boleštine skakale kao divokoze.
E, roditelji dragi gdje ste? Od kad vas nema, nema ni prave slavonske sušene šunkice. Sva sreća pa, kažu, imamo dovoljno jaja (samo onih za bojanje, francusku i kuhanje), a kod Trampa nestašica. Ajde, da i kod njega nečega nema (ma ne kod njega osobno nego kod stanovnika Amerike, on se dobrano opskrbio svim i svačim, osim onim u glavi).
Danas sigurno znam da me jedino Bog nije diskriminirao jer mi je podario zdravu, normalnu i pametnu djecu i unuke, a to je bome danas pravo bogatstvo.
Nepravda me boli, i boljet će, dok se ne preselim na nebeske livade jureći za žutim leptirima.
Nemam još dugo vremena za čekati, jer se grbe na leđima samo gomilaju, i zato odem uživati bar u ovom lijepom danu i veseliti se dolasku proljeća, a diskriminaciju ostaviti u ropotarnici vremena. Jednom će je već netko riješiti, a, možda i neće jer oduvijek je bilo kako kaže Petrica Kerempuh. “Ni med cvetjem ni pravice“.